Tijekom II. svjetskog rata zaraćene su strane intenzivirale razvoj novih tehnologija i tehničkih rješenja. Jedno od takvih rješenja koje će revolucionirati vojno, ali i civilno zrakoplovstvo, jest turbomlazni motor.

U prošlom smo tekstu spomenuli da su turbomlazni motori potkraj II. svjetskog rata počeli istiskivati klipne. Njihova je prednost bila više nego očita, a početni su se nedostaci vrlo brzo otklanjali. Između ostalog turbomlazni su motori omogućavali postizanje velikih brzina na velikim visinama, pa čak i probijanje zvučnog zida. Nepouzdanost i (pre)velika potrošnja bile su posljedice neiskustva u projektiranju i izradi, te su već sredinom pedesetih godina XX. stoljeća uglavnom otklonjene.

Tijekom II. svjetskog rata najveći narpedak u razvoju turbomlaznih motora, ali i aerodinamike aviona kako bi se iskoristile sve prednosti novog pogona, ostvaren je u Njemačkoj.

Tijekom II. svjetskog rata razlika između lakih, srednjih i teških bombardera sve se više povećavala. Na kraju će pojava nuklearnog oružja uzrokovati početak razvoja bombardera kojima će jedina namjena biti doprema nuklearnih bombi do ciljeva u dubini neprijateljskog teritorija.

Usredotočenost njemačkog ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) na pružanje bliske zračne potpore snagama na zemlji, prije svega tenkovskim postrojbama tijekom prodora u neprijateljsku dubinu, rezultirala je time da su 1939. u operativnoj uporabi imali velik broj lakih bombardera i tek jedan teški. Tipični Luftwaffein laki bombarder bio je Heinkel He 111. He 111 je bio projektiran i kao putnički avion i bombarder. Prvi je prototip prvi put poletio 24. veljače 1934. a u operativnu je uporabu uveden već sljedeće godine. He 111 će se rabiti na svim bojištima na kojima je djelovala njemačka vojska, uglavnom uspješno. Zato ne čudi da je napravljeno čak 6508 primjeraka. Ovaj aerodinamički predivno oblikovani bombarder projektiran je da bi uništavao relativno male ciljeve kao što su zapovjedna mjesta, mostove, postrojbe u koloni ili napredovanju, borbeni položaji i slično. Zbog toga je imao i relativno malu nosivost. Najbrojnija i najbolja inačica He 111H, opremljena s dva redna klipna motora Junkers Jumo 211 F-2 snage 1350 KS,

Nastali u I. svjetskom ratu bombarderi su do početka II. svjetskog rata postali dovoljno moćni da svojim djelovanjem mogu odlučivati o ishodima bitaka, pa čak i cijelog rata...

Prvo bombardiranje iz zraka u ratu izvelo je talijansko ratno zrakoplovstvo još 1. studenog 1911. tijekom borbi protiv Turaka kod sela Ain Zara u Tripolitaniji (današnja Libija). Rabljene su bombe Cipeli mase dva kilograma koje su nošene u platnenim vrećama i rukom bacane na ciljeve iz aviona (sa 700 m) i zračnih brodova (s 1000 m). Nedugo poslije i španjolski su piloti rabili istu tehniku tijekom borbi za Maroko. Iako je preciznost bombardiranja ponajviše ovisila o sreći i umijeću pilota (ili strojničara), ideja se brzo širila. Naime, pokazalo se da je i takvo primitivno bombardiranje često preciznije od topničkog djelovanja, ponajviše zato jer su piloti mogli birati ciljeve koje će napasti. Kako je i protuzračna obrana bila na samom početku razvoja, takvo djelovanje je uglavnom bilo sigurno te su se napadnute snage na zemlji osjećale nemoćna. Već u I. balkanskom ratu 1912. bugarski i ruski piloti "dragovoljci" rabili su tijekom bombardiranja bombe Chathaldza mase šest kg. Ove su bombe već dobile krilca za stabilizaciju X konfiguracije i kontaktne upaljače, konfiguracija koja se rabi i danas. Potkraj 1912. njemačko je ratno zrakoplovstvo zatražilo da se započne s projektiranjem prvog bombardera koji će imati posebne uređaje za nošenje bombi kako se one više ne bi morale bacati rukama....