Tijekom II. svjetskog rata razlika između lakih, srednjih i teških bombardera sve se više povećavala. Na kraju će pojava nuklearnog oružja uzrokovati početak razvoja bombardera kojima će jedina namjena biti doprema nuklearnih bombi do ciljeva u dubini neprijateljskog teritorija.

Usredotočenost njemačkog ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) na pružanje bliske zračne potpore snagama na zemlji, prije svega tenkovskim postrojbama tijekom prodora u neprijateljsku dubinu, rezultirala je time da su 1939. u operativnoj uporabi imali velik broj lakih bombardera i tek jedan teški. Tipični Luftwaffein laki bombarder bio je Heinkel He 111. He 111 je bio projektiran i kao putnički avion i bombarder. Prvi je prototip prvi put poletio 24. veljače 1934. a u operativnu je uporabu uveden već sljedeće godine. He 111 će se rabiti na svim bojištima na kojima je djelovala njemačka vojska, uglavnom uspješno. Zato ne čudi da je napravljeno čak 6508 primjeraka. Ovaj aerodinamički predivno oblikovani bombarder projektiran je da bi uništavao relativno male ciljeve kao što su zapovjedna mjesta, mostove, postrojbe u koloni ili napredovanju, borbeni položaji i slično. Zbog toga je imao i relativno malu nosivost. Najbrojnija i najbolja inačica He 111H, opremljena s dva redna klipna motora Junkers Jumo 211 F-2 snage 1350 KS,

Nastali u I. svjetskom ratu bombarderi su do početka II. svjetskog rata postali dovoljno moćni da svojim djelovanjem mogu odlučivati o ishodima bitaka, pa čak i cijelog rata...

Prvo bombardiranje iz zraka u ratu izvelo je talijansko ratno zrakoplovstvo još 1. studenog 1911. tijekom borbi protiv Turaka kod sela Ain Zara u Tripolitaniji (današnja Libija). Rabljene su bombe Cipeli mase dva kilograma koje su nošene u platnenim vrećama i rukom bacane na ciljeve iz aviona (sa 700 m) i zračnih brodova (s 1000 m). Nedugo poslije i španjolski su piloti rabili istu tehniku tijekom borbi za Maroko. Iako je preciznost bombardiranja ponajviše ovisila o sreći i umijeću pilota (ili strojničara), ideja se brzo širila. Naime, pokazalo se da je i takvo primitivno bombardiranje često preciznije od topničkog djelovanja, ponajviše zato jer su piloti mogli birati ciljeve koje će napasti. Kako je i protuzračna obrana bila na samom početku razvoja, takvo djelovanje je uglavnom bilo sigurno te su se napadnute snage na zemlji osjećale nemoćna. Već u I. balkanskom ratu 1912. bugarski i ruski piloti "dragovoljci" rabili su tijekom bombardiranja bombe Chathaldza mase šest kg. Ove su bombe već dobile krilca za stabilizaciju X konfiguracije i kontaktne upaljače, konfiguracija koja se rabi i danas. Potkraj 1912. njemačko je ratno zrakoplovstvo zatražilo da se započne s projektiranjem prvog bombardera koji će imati posebne uređaje za nošenje bombi kako se one više ne bi morale bacati rukama....

Razvoj mlaznih motora i mlaznog zrakoplovstva počeo je gotovo istodobno u Velikoj Britaniji i Njemačkoj neovisno jedan o drugome. Zbog potreba II. svjetskog rata taj je razvoj bio strelovit i samo trinaest godina kasnije borbeni zrakoplovi s klipnim motorima potpuno su istisnuti s neba


Iz dana u dan sve je manje ljudi koji se nisu bar jednom u životu koristili prednostima putničkih aviona na mlazni pogon. Malo njih pritom pomisli kako su to mlaznjaci za nepunih dvadeset godina s neba potpuno istisnuli borbene i putničke avione s klipnim motorima, prouzročivši tako najveću revoluciju u transportu ali i načinu života na Zemlji. Još manje njih zna kako je do toga došlo. Tko su ti ljudi koji su, uz nemalu pomoć satelita, od Zemlje napravili globalno selo?
Sve je započelo kad su jedan britanski i jedan njemački inovator, neovisno jedan o drugome počeli razvijati potpuno novu vrstu pogona, znatno moćniju nego svi dotadašnji. Britanac se zvao Frank Whittle, a Nijemac dr. Hans von Ohain. Povijest mlaznog motora počela je 12. travnja 1937. kad je, uvjetno rečeno, proradio prvi turbomlazni motor Franka Whittlea. Naime, motor je proradio ali je radio samo kratko vrijeme jer se ubrzo, usljed prevelikog broja okretaja i otkidanja lopatica kompresora raspao. Unatoč tome za motor se zainteresiralo tadašnje Ministarstvo zrakoplovstva koje je Whittleu dodijelilo šest tisuća funti za daljnji razvoj i to je uglavnom bilo to.