|
Uvaženi francuski sveučilišni profesor Andre Leroi-Gourhan
(1911.-1986.) u znanstvenim je krugovima upamćen kao jedan
od najboljih stručnjaka za ranu pretpovijesnu umjetnost Zapada. Budući
da je tijekom svog radnog vijeka nebrojene dane proveo strpljivo sjedeći
ili čučeći pogrbljen u mračnim, vlažnim i prohladnim špiljama gorskih
masiva južne i jugozapadne Francuske te sjeverne Španjolske (Altamira,
Cognac, Lascaux, Niaux, Pech-Merle itd.), njegovi su ga kolege, u žargonu,
običavali nazivati "špiljskim čovjekom".
Glavna preokupacija njegova plodnog znanstveno-istraživačkog
rada bile su brojne pretpovijesne špiljske slikarije. Njih su prije nekoliko
desetaka tisuća godina načinili svojim vještim rukama (pra)ljudi (kromanjonci)
koji su se, nakon znanstveno još uvijek neobjašnjena nestanka
europskih starosjedilaca neandertalaca, nastanili u tim krajevima.
Sustavnim obilaskom velikog broja špilja u tom gorskom području
neumorni profesor Gourhan otkrio je niz fascinantnih crteža sa živopisnim
prizorima iz svakodnevnog života drevnih stanovnika Pirineja.
Brojni nalazi pretpovijesnih špiljskih slikarija upućuju da je tamo još u
mlađem paleolitiku postojala neka napredna (lovačka) kultura koja je
imala mnoge nadarene umjetnike.
U vrlo dugom vremenskom rasponu od dvadesetak tisućljeća, koji
započinje oko tridesetog, a završava oko desetog tisućljeća pr. Kr., prastanovnici
tih krajeva nacrtali su u raznim tehnikama, po današnjim
umjetničkim kriterijima, mnogobrojne izuzetne zidne i stropne slikarije.
Za mnoge od njih može se bez ikakva ustručavanja reći da su umjetnička
remek-djela neprolazne vrijednosti. Svi motivi na tim dojmljivim
pretpovijesnim slikarijama prikazani su vrlo realistično, plastično i
uvjerljivo.
Na brojnim špiljskim i pećinskim slikarijama iz kamenog doba, izrađenim
neobično vještim rukama nepoznatih pretpovijesnih umjetnika,
tematski tijesno vezanim uz svakodnevan život tadašnjih (pra)ljudi, vrlo
su živopisno, dinamično i uvjerljivo prikazani raznovrsni motivi životinja,
lova, ratovanja te neki magijski obredi. Te motivima veoma bogate
zadivljujuće pretpovijesne slikarije nedvojbeno su najstarija sačuvana
svjedočanstva naprednog likovnog izražavanja u dosad znanoj prošlosti
ljudskog roda.
Te drevne i plastične likovne realizacije izrađene su kao crteži urezani
u živu stijenu (reljefi i gravure), kao grafiti, plastika ili kao živopisne
slike u bojama. Na njima prevladavaju ili se posebno ističu pojedinačni
ili skupni prikazi raznih životinja (bizoni, sobovi, jeleni, divlji konji,
divlje svinje itd.) u mirovanju ili u pokretu. Mnogi elementi na tim
drevnim slikarijama upućuju da su njihovi nepoznati autori posjedovali
izuzetan dar zapažanja niza karakterističnih detalja i imali neobično visok
smisao za karakterizaciju likova. Može se s punim pravom reći da su
bili dosljedni naturalisti u punom smislu riječi.
Entuzijastični profesor Gourhan dugi je niz godina ustrajno proučavao
i s neizmjernom pažnjom detaljno precrtavao i fotografirao brojne
špiljske slikarije pomno pazeći da mu što ne promakne. Čak i danas, godinama
nakon njegove smrti, mnogi pedantni nacrti i gotovo fotografski
vjerne reprodukcije velikog broja špiljskih crteža koje je načinio svojom
vještom rukom sve do danas pobuđuju veliku pozornost i istinsko divljenje
u svijetu znanosti.
Jedna slikarija iz teško pristupačnog središnjeg dijela špilje Lascaux
(u južnoj francuskoj) na kojoj je nacrtan bik, čovjek-ptica neobična
izgleda (astronaut!?) te neka ptica na štapu pobudila je svojevremeno
veliku pozornost znanstvenika, a posebice astronoma i matematičara te,
u novije vrijeme, istraživača paleokontakata.
Pretpostavlja se da oko bika, oko čovjeka-ptice i oko ptice na štapu
predstavljaju tri najsjajnije zvijezde vidljive za proljetnih i ljetnih noći sa
sjeverne hemisfere. Prije 17.000 godina, koliko je procijenjena starost te
izuzetno dojmljive pećinske slikarije, te tri sjajne zvijezde bile su za vedra
vremena vidljive od mraka do zore, jer zbog tadašnjeg bitno drukčijeg
položaja Zemljine osi rotacije nisu zalazile za horizont kao u naše doba.
To otkriće upućuje da su kromanjonci na svojim pećinskim slikarijama
vjerojatno prikazivali zoomorfne karte zvjezdanog neba, a ne motive
iz lova kako se prvotno držalo. Tome u prilog rječito govore sljedeće
činjenice:
• da su rijetko prikazivane one životinje koje je vješti lovac iz
kamenog doba lovio da bi prehranio obitelj (antilope, sobovi,
divlje svinje i zečevi) te
• da su na različitim crtežima iste životinje (simboli zviježđa?)
uvijek prikazane u gotovo istovjetnom međusobnom rasporedu.
Sredinom 60-ih godina XX. stoljeća crteži i reprodukcije drevnog
špiljskog slikarstva iz Altamire, Lascauxa, Niauxa, Pech-Merlea te iz još
petnaestak drugih, široj javnosti manje poznatih špilja, koje je svojevremeno
veoma pedantno izradio profesor Gourhan, dospjeli su u ruke
uvaženom francuskom ufologu i publicistu Aime Michelu (1919.-1992.).
Prikazani su ga motivi duboko impresionirali izražajnošću i uvjerljivošću
te živo zainteresirali.
Pomno razgledavajući crteže i fotografije pećinskih slikarija bio je
veoma iznenađen i zbunjen kad je na nekima od njih, uz niz realističnih
prizora iz svakodnevnog života, uočio i neke jasno raspoznatljive leteće
objekte kružna ili vretenasta oblika koje danas poistovjećujemo s NLOima.
Neki od njih nacrtani su kako se spuštaju na tlo te se čini kao da iz
njih, nakon slijetanja, izlaze neka čovjekolika bića. U špilji kod gradića
Niauxa u južnofrancuskoj provinciji Arige na jednom je crtežu kao popratni
motiv prikazan NLO u letu koji iza sebe ostavlja dimni trag poput
neke moderne letjelice s mlaznim ili raketnim motorom.
Osobitu pažnju pronicljivog i oštroumnog A. Michela ubrzo su zaokupili
upravo ti rijetki i neobični popratni elementi koji su na drevnim špiljskim
slikarijama zasigurno prikazane podjednako realistično kao i glavni
motivi. Po uvriježenoj pozitivističkoj logici koja još uvijek suvereno vlada
u svijetu znanosti, tijekom srednjeg i mlađeg mezolitika, kada su načinjene
te zadivljujuće pećinske slikarije, nisu mogle ili, bolje rečeno, nisu smjele
postojati nikakve letjelice, a ponajmanje NLO-i izvanzemaljaca.
Slobodoumni A. Michel, srećom, nije podlegao tom apriornom i, čini
se, posve neutemeljenom stavu "pravovjernih" pripadnika znanstvenih
krugova koji se veoma pribojavaju svih novih pogleda i saznanja koja
nisu u skladu s postojećom paradigmom. On je, kao neovisan istraživač
neopterećen oficijelnim znanstvenim pogledima, logično zaključio
da su na nekim pećinskim i špiljskim slikarijama iz srednjeg i mlađeg
mezolitika, pored glavnih motiva, vrlo realistično prikazani NLO-i koji
se u posljednjem pedesetljeću, zbog učestalog pojavljivanja po čitavom
svijetu, nalaze u središtu pozornosti najšire svjetske javnosti, a posebice
stručnih, vojno-obavještajnih i visokih političkih krugova.
Na temelju pomne kritičke analize tih neobičnih popratnih motiva,
koji su, osim u jugozapadnoj Europi, također bili otkriveni na mnogim
pećinskim slikarijama diljem svijeta, A. Michel je postavio smionu hipotezu
da su još tijekom kamenog doba na Zemlji bili više puta viđeni
NLO-i te da oni zasigurno u nekim područjima svijeta nisu bili rijetkost
u to, po našim mjerilima, vrlo drevno i još uvijek premalo poznato veoma
dugotrajno prapovijesno doba koje je gotovo potpuno obavijeno
gustom koprenom tame.
U tom je pogledu A. Michel, na temelju svojih višegodišnjih istraživanja,
1969. godine odlučno ustvrdio sljedeće: "Realistično prikazivanje
ljudi i životinja dovodi do neizbježne pretpostavke da i pri ovim neobjašnjivim
objektima susrećemo stvarnu pojavu. Na špiljskim je crtežima prikazano
čak 40 različitih vrsta letećih objekata - 'teliesa' - čiji oblici napadno
sliče objektima koje danas poznajemo pod nazivom NLO-i."
A. Michel se, kao dobro informiran i iskusan ufolog, s punim pravom
upitao mogu li ti neobični, realistično nacrtani popratni motivi NLO-a
biti tek plod puke slučajnosti, bujne inspirativne mašte ili halucinacija
posve neukih ali nadarenih drevnih slikara. Njegov odgovor na to pitanje
je sljedeći: "Ako je današnji NLO, kako drže neki skeptici, izmišljen
zbog nekoliko zanesenjaka koji su pročitali previše SF-pripovijetki i romana,
moramo priznati da čovjek kamenog doba o tome nije mogao pročitati
mnogo literature. Kako je onda mogao doći na ideju da na svojim slikarijama
s tolikom nevjerojatnom realističnošću prikaže NLO-e?"
Danas među stručnjacima za povijest umjetnosti općenito prevladava
stav da su anonimni drevni umjetnici srednjeg i mlađeg kamenog
doba, koji su prije 20-ak tisućljeća nastavali jugozapadnu Europu, bili
naturalisti, što znači da su na pećinskim slikarijama prikazivali u raznim
tehnikama samo one motive koje su doista viđali. Ti su motivi, dakle,
uvijek bili vjerno oblikovani prema stvarnim predlošcima iz svakodnevnog
života, a ne iz mašte. Stoga je umjesno postaviti pitanje: "Što je dalo
povoda drevnim pećinskim umjetnicima da na nekim svojim slikarijama
i gravurama tako realistično prikazuju razne letjelice i neobična
lebdeća bića u skafanderima?"
Primjerice, ako je neki posve neuk nadareni pećinski slikar iz kamenog
doba naslikao neobična čovjekolika bića odjevena u skafander
s antenama ili s kacigom na glavi, tada je - drži Michel - posve logično
zaključiti da ih je zaista vidio. To su za njega zasigurno bili neobični i
nesvakidašnji, ali nedvojbeno stvarni motivi iz života, duboko urezani u
njegovo pamćenje, a ne plod njegove bujne i lepršave futurističke mašte.
Sve je očitije da je duboko uvriježen te odviše uskovidan pozitivistički
stav "pravovjernih" znanstvenika koji se bave prapoviješću ljudskog
roda - prema kojem još uvijek nema mjesta pretpostavci da su nekoć davno
Zemlju mogli povremeno posjećivati inteligentni došljaci iz svemira
(paleoposjetitelji) te kontaktirati s (pra)ljudima (paleokontakti) - posve
proizvoljan te da nema nikakvo čvrsto znanstveno uporište. On je odavno
dotrajao i više naprosto "ne drži vodu".
Niz komparativnih kritičkih istraživanja brojnih drevnih pećinskih
slikarija i gravura provedenih u posljednjim desetljećima diljem svijeta
jasno upućuje da se prilično učestali motivi NLO-a i moderno odjevenih
lebdećih čovjekolikih bića ne nalaze kao lokalna osobitost samo na
nekim drevnim špiljskim slikarijama u relativno nam bliskim gorskim
masivima južne Francuske i sjeverne Španjolske, već također i na mnogim
drugim, međusobno veoma udaljenim mjestima raspršenim po
svim kontinentima. Jesu li možda njihovi autori krajem kamenog doba
održavali "ljetne škole" i na nekoj od njih dogovorili da diljem svijeta svi
crtaju manje-više iste futurističke motive u namjeri da njima zavedu na
krivi trag neke daleke buduće naraštaje?
Tako je, primjerice, na jednom drevnom pećinskom crtežu nedaleko
od gradića Cape Alava koji se nalazi na pacifičkoj obali u američkoj saveznoj
državi Washington prikazan NLO koji leti ili lebdi iznad valovite
morske površine, a ispod njega se nalazi neka lađa. Slični motivi NLO-a
otkriveni su i na pretpovijesnim pećinskim crtežima u susjednoj kanadskoj
provinciji Britanska Kolumbija.
Desetak tisuća godina star crtež na stijeni u dolini Jabbar, koja se
nalazi u afričkom gorju Tassili-n-Ajjer u jugoistočnom Alžiru, gotovo
u srcu Sahare, prikazuje neku ženu (pastiricu) kako ispruženom rukom
pozdravlja tri okrugla NLO-a s kupolom koja nadlijeću stado krava na
pašnjaku. Osim što prikazuje NLO-e taj crtež svjedoči da u doba njegova
nastanka to područje nije bilo pustinja kao što je danas, već predio bogat
vodom i vegetacijom, pogodan za život.
IZVOR:
Gjurinek i Simatovic - Covjek i NLO
- preuzeto u digitalnom obliku sa forum.hr
 |
Odlična knjiga, koju 
Za planetu Zemlju, šaljemo Mi ljubavsvih duginih boja
RSS feed Comments