Bok svima!

Ne znam jeste li čuli za Jefferya Gruppa, ali ako niste svakako čujte. To je jedna simpatični debeljko koji na jednom američkom fakultetu predaje logiku. U slobodno vrijeme piše knjige, a jedna od njih se zove „Korporatizam“. To je ovaj bolesni i čovjeku neprirodni sustav društva, ekonomije i razmišljanja u koji su nas silom uronili, a kojega ponekad niti ne primjećujemo, kao što riba ne primjećuje vodu. Štoviše, pokušava se ljude uvjeriti da je taj nehumani sustav – proizvod čovjeka.

Iz čega slijedi da je čovjek bešćutan, u strahu za preživljavanje jer preživljavaju samo najprilagođeniji (Darwin), pa onda  ispada da je čovjek drugom čovjeku vuk (Hobbes) i da ako misli, tek tada jest (Descartes). Ima još takvih deformiranih parola kojima se ljude žele uvjeriti da su ne-ljudi ili umovi. Uostalom, kako netko tko je čovjek – na engleskom“human“ – može napraviti nehumani sustav? Onda znači da on nije „human“ iliti čovjek. Možete li zamisliti ptice da naprave ne-ptičji sustav? Ili je taj sustav napravio netko drugi, tko doista nije čovjek? Pa se zato tako silno cijelo vrijeme čudimo kako je svijet sav okrenut naopačke, a da niti jedan čovjek sam po sebi zapravo ne želi da bude tako.

Misterij.

Odgovor se krije u riječi – programiranje. Naravno, zna se tko je programirani, ali tko je programer?

To je pitanje za milijun dolara. Ili je bar takvo bilo prije knjiga Davida Ickea, danas za to pitanje na crnom tržištu jedva da možete dobiti sto kuna.

Što se tiče Gruppa, on u svojoj knjizi dodiruje sve bitne, skrivene ili lažno predstavljene točke oko nas, a iznenadili biste se koliko ih ima. Zakon obratnosti na djelu. Sve je svoja suprotnost. Kapitalizam nije kapitalizam je nitko od nas (osim korporacija i banaka) nema kapital, privatno vlasništvo nije privatno vlasništvo je ništa ne posjedujemo bezuvjetno, demokracija nije demokracija jer imaš na izbor samo jednu političku opciju, novac nije vrijednost nego dug, liječenje i lijekovi su treći najveći uzrok smrtu (iza raka i srčanih bolesti), kreme za zaštitu od sunca, koje je ni krivo ni dužno osumnjičeno da stvara rak kože, su kancerogene, cijepljenje truje ljude i slabi im imunološki sustav pa se mnogi razboljevaju od nečega što bi ih trebalo štititi od bolesti, informacije u vijestima su dezinformacije…Ali, kad bolje razmislim,  zašto bi nas to trebalo čuditi u svijetu u kojem se ide u rat radi – mira?.

Sad sam se sjetio srpskog filma „Sabirni centar“, po scenariju Dušana Kovačevića, u kojem jedan lik bude u zagrobnom životu okrivljen što u Drugom svjetskom ratu nije htio primiti u kuću svog brata partizana kojem su Nijemci bili na tragu, pa je iste noći brat i poginuo. Na kritike je odgovorio: „On je vodio svoj rat, a ja sam vodio svoj mir“.

Što ima logike. Zamislite vijesti u novinama: „NATO vodi mir u Afganistanu“; „Buknuo je mir na granici Indije i Pakistana“, „Eskalacija mira na Bliskom istoku“…

Jeffrey Grupp nije zaobišao niti jednu od bitnih točaka urote, od 9/11 do velikih logora koji se grade po SAD-u, chemtrailova, morgellona…A sve mehanizmima logike, onim starinskim, sto puta provjerenim, ako je A jednako B, a B jednako C, onda je A jednako C i sličnim.

Inače, knjige su knjige, ali osobni susret ništa ne može zamijeniti ako želite doista doživjeti nekoga. A Jeffrey je, po nizu postupaka koje sad neću nabrajati, ispao prava ljudina i vrlo fin čovjek, a uz to i zajebant – što bi se narodskim rječnikom reklo: „raja“. Sve je kliknulo pa je, kad je bio u Hrvatskoj radi snimanja emisije, pao i dogovor da piše kolumnu u časopisu Nexus. U njoj se uglavnom bavi raznim analizama Novog svjetskog poretka od koji su mnoge vrlo originalne, s potpuno novim očištima, pogotovo kad se ima u vidu daje to područje tzv „teorija urota“ u SAD-u postalo svemir za sebe, s puno frakcija, poluinformiranih ljudi, robova nekih drugih koncepata, pa onda onih koji su progutali razne spinove, jer vlasti povremeno pošalju nekog lažnog zviždača koji mješavinom istine i laži odvodi stvari na krivi put.

Ključna stvar od urote jest da je njeno središnje mjesto osvajanje i dominacija ljudskom svijesti, umom čovjeka i njegovim uvjerenjima. Sve ostalo je sekundarno i dolazi samo po sebi.

Zato mi je najbolji i najinspirativniji od Gruppovih tekstova iz Nexusa bio onaj naslovljen: „Prirodna ekstaza i mračna ekstaza“.

Po čemu mjerim što je bolje, a što je gore? Više je mjernih načina, a jedan od najvažnijih jest koliko razmišljam o nečemu što sam pročitao ili vidio. To vam je kao razlika kod filmova. Postoje oni koji te zabave, ali ih zaboraviš čim završe, a postoje oni koji ti se vraćaju danima, pa razmišljaš o tome što je koji lik napravio ili je li mogao drugačije ili tome slično.

Od prirodnoj ekstazi i  mračnoj ekstazi razmišljam još uvijek i već par mjeseci mi se često vraća ta ideja pa je izlažem eksperimentiranju u vidu promatranja svijeta oko sebe i gledanja u njemu primjera prirodne i mračne ekstaze.

Odlučio sam prenijeti vam cijeli taj tekst, to je dolje u nastavku. Ali prije nego što to napravim ukratko ću reći o čemu se radi i koji su moji doživljaji toga.

Dakle, ljudsko biće (a možda i svatko) teži ekstazi. To bi trebalo biti neko prirodno stanje života.  I to svakako dobiva. Ali ona može biti, dakle, prirodna ili mračna.

Prirodna ekstaza bila bi ona koju doživljavate dok u tišini sjedite kraj potok ili šećete šumom, dok bi mračna ekstaza bila ona koju doživljavate na koncertu omiljenog benda ili na nogometnoj utakmici. Ali to su samo ekstremi jer se i jedna i druga suptilno provlače kroz naš svakodnevni život. Doduše, svijet je tako iskrivljen da mi svi živimo u mračnoj ekstazi, a kad se osjećamo isprazni, onda nam treba ekstaze koja prirodno ispunjava čovjeka i zapravo bi trebala biti naše stalno prirodno stanje. Ali osuđeni smo na nove porcije mračne ekstaze koja nas iscrpljuje i ostavljam praznima.

Razlika između tih dviju ekstaza može se i vidjeti. Primjerice, prirodnu ekstazu odlikuju psihodelični oblici, kaže Grupp. A to s oblici prirode.

I doista, od kad sam to pročitao, kad god šećem šumom, gledam more ili tek samo krošnju stabla ili oblake ili snijeg ili uopće bilo što oko nas, vidim te iste oblike kakvi su, recimo,  odlikovali psihodelijom nadahnutu umjetnost šezdesetih. To su potpuno neomeđene forme, nepravilne, ali opet skladne, oblici koji se isprepliću u planovima, koji se pretapaju jedni u druge, koje možete gledati fokusirano ii defokusirati, koji ne možete dokučiti, a opet osjećate njihovu ljepotu. Probajte i sami, to je najvidljivije u šumi, kad se gleda prema krošnjama, prizor čiste psihodelije.

Iz mračne ekstaze proizlaze pravilni, simetrični i dosadni oblici kakve čine pravilni blokovi ulica, pročelja zgrada s nizovima pravokutnih prozora, autoputi po kojima se kreću kockice koje predstavljaju automobile. I to su prizori koji se, u nekom trenutku ushićenja, mogu dopasti, ali to nije prirodna ekstaza i zato ostavlja prazninu i dosadu.

Recimo, Grupp piše da su američki indijanci, koji su cijeli život proveli u prirodi, živjeli u prirodnoj ekstazi. Zato im je um drugačije radio, zato su oni međusobno razgovarali o tome što je tko sanjao, kakve je tko znakove doživio i slično. Oni su, zaključio sam, pomoću prirodne ekstaze bilo sinkronicitetom povezani sa svijetom.

S druge strane, mi koji ne živimo u psihodeličnom okružju prirodne ekstaze također trebamo ekstazu pa dobivamo – mračnu ekstazu, u vidu „zabave“, filmova, šopinga, glazbe; stimuliranje osjetila i uma, koje neko vrijeme radi, ali poslije nas ostavlja ispraznima. Jer to je surogart koji su nam uvalili korporatisti ili tko već. Dok indijanci pričaju o znakovima, o čemu mi pričamo? O glavnim junacima reality showova? O Angelini Jolie? O svakodnevnim potrebema? Nismo ni krivi, ne možeš to izbjeći, korporatisti nam time bombardiraju um sa svih strana.

Eksperimentirajući promatranjem oko sebe, primijetio sam da se prirodnu ekstazu također može naći i u svijetu ljudi. Recimo, oduvijek mi se jako sviđaju mali primorski i dalmatinski gradići, s onim svojim vijugavim i nepravilnim ulicama i s kućama i dvorištima naslaganim jedne uz druge od kojih nijedna nije ista, a opet sve odiše nekim organskim skladom. Toga nema u Novom Zagrebu gdje sam odrastao. No, tako su bili građeni i izvorni srednjovjekovni gradovi, o čemu sam čitao u knjizi „Grad“ Lewisa Mumforda. Dakle, ne govorim o kasnijem srednjem vijeku, gdje su ti mali gradići već bili prenapučeni, a govna su se kroz prozor bacala na ulicu. Mumford je srednjovejkovni grad opisao kao mjesto uravnoteženosti i sklada i rekao da su ti gradovi ulicama zapravo slijedili puteve stoke, dakle ustvari potiču iz svijeta prirodne ekstaze i eto odgovora zašto su i stare gradske srednovjekovne jezgre (ako nisu tvrđave), onako pune slatkih ulica, lijepih zavoja, različitih, a skladnih kućica, tako šarmantne.

Čovjek se tamo osjeća ugodno na jedan točno određen način. Sad znam i zašto – jer su oni ipak nastali kao izraz prirodne ekstaze i čovjekove povezanosti s njome. One nisu kockasti pravilni oblici gradksih blokova 19. stoljeća, svejedno pričamo li o Novom Yorku ili Novom Zagrebu.

Mračna ekstaza je danas dio nas i ne znači da s njom nismo i uživali. Recimo, koncerti su pravi primjer. Koliko sam samo puta na nekom koncertu doživio ushićenje zbog fenomenlane muzike, žestine, zvuka  ili interpretacije? To je bila ekstaza, bila je super, ali je ipak  bila mračna ekstaza. Jer sam nakon čitanja teksta pokušao zamisliti da netko onog Gruppovog Indijanca prebaci iz Montane, iz njegovog svijeta prirodne ekstaze, na rock-koncert vaše najdraže grupe (sami odaberite koja će to biti).

Što će on čuti i osjetiti?

Ono što se tamo i nalazi – gomilu buke, vibracija struje, blještanja svjetla u neprirodnim ritmovima, energetskih tijela ljudi, umova pomućenih cugom… Drugim riječima, osjećat će se kao da ga je netko bacio u centar pakla. A baš na na takvim mjestima, meni je, programiranom na mračnu ekstazi kao što ste i vi, sto puta bilo super.

No, je li to sve samo relativno. Indijancu njegovo, a nama naše i doviđenja?

Ne bih rekao. Jer kad bi nas netko iz našeg svijeta mračne ekstaze teleportirao kod tog Indijanca, u njegov šumski svijet prirodne ekstaze, mi bi se osjećali ugodno, za razliku od njega u gostima kod nas. Dapače, osjećali bi se daleko ispunjenijima tog prirodnom ekstazom nego što bi nas mračna ekstaza ikad mogla ispuniti.

Osjećali bismo se kao da smo došli doma.

Kad smo već kod koncerata, stalno razmišljam i o glazbi iz perspektive prirodne i mračne ekstaze. Slušam stvari na radiju i sve su napravljene na isti način kako su poredani blokovi zgrada u gradu, automobili na parkiralištu ili uredi u poslovnoj zgradi. Linearno, ponavljajuće i dosadno. Tu, taf, tu, taf, tu taf…ravni bas, ravni i glatki bubanj pa koliko uspiješ varijacija toga napraviti toliko si kreativniji, ili obrnuto. Svejedno je li riječ o boogie-rocku Status Quoa ili hip hopu, esencijalno svi su oni proizvod mračne ekstaze.

Pa onda sam poslušao neke cd-e koje imam, ali su mi uvijek bili dosadni – tradicionalni zvukovi iz cijelog svijeta, od Indijanaca do Roma. Naravno, bili su mi uvijek dosadni jer je moj mozak strukturiran na banalne obrasce pop-glazbe i  svemu tražim a-chorus i refren, po mogućnosti da i jedno i drugo bude dovoljno jednostavno da mogu pjevušiti. No, odjednom sam tu tradicionalnu glazbu čuo kao pravi primjer prirodne ekstaze, koju je i oponašala.

Zapravo je po strukturi bila psihodelična. Teme su se prelivale jedna u drugu, nije bilo stroge strukture, svej je zvučalo kao igra, ali nekako jako smislena igra.

Pa onda, nikad nisam znao slušati klasiku, ona jednostavno do mene nije dopirala, vjerojatno iz istog gore navedenog razloga, ali sad sam – iz perspektive prirodne i mračne ekstaze – zaključio da klasika također u sebi sadrži prirodnu ekstazu. I ona je na neki način, po formi, psihodelična. To i nije čudno jer je svijet bio tih u vrijeme kad su ti skladatelji djelovali, pa su mogli čuti sebe i uroniti se u prirodnu ekstazu. Gardova je bilo malo, industrije ništa, medija nula, čak je i ‘civiliziranim’ svijetom dominirala priroda i njeni oblici.  Koristili su samo akustične instrumente bez struje ili digitalije. Zato su mi te skladbe uvuijek i bile tako nedokučive, sa svojim prelijevanjima tema ili čak paralelnim zvučnim slikama u više planova od kojih su sve jednake važnosti (dakle, nisu uvijek tek pratnja glavnoj melodiji).

Ja volim električnu gitaru, ali ruku na srce, kako je nastao njen ‘drive’? Tako što su zvučnici ‘fercerali’ od prenapregnutosti, zato se taj zvuk zove ‘distorzija’. ‘Iskrivljenje’. Danas je uobičajeni zvuk električne gitare (osim kad je na potpunom ‘cleanu’) neka vrst električnog iskirvljenja. Mračna ekstaza, ništa drugo. Daleko je to od zvuka frule ili par žica od konjske kože nategnutih preko rezonantne kutije.

Čini mi se da je naše prirodno stanje da stalno budemo u ekstazi, ali to mora biti prirodna ekstaza jer ona puni, dok nas ova naša iscrpljuje. Izgleda da je psihodelija prirodno stanje naših svijesti.

Sada vas prepuštam Jefrreyu Gruppu.

Čitamo se!

Nastavak na ovome linku

http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/

autor

KREŠIMIR MIŠAK

preneseno sa

www.svjetlost-online.com

Čini mi, se da je, naše prirodno, stanje da, stalno budemo u ekstazi

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

I have read and agree to the Terms of Usage.

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar