Evo jedne zanimljive priće koju sam dobio mailom.

Nema nikakve veze što se radnja odvija u americi, ni kod nas ne bi bilo nimalo drugačije, nakon što je pročitate zapitajte se duboko u sebi kako bi Vi postupili u ovakvoj situaciji.

Nakon što sam se ja preispito otkrio sam da bih učinio isto kao i svi ljudi koji su prošli pokraj jednog velikog događaja, ne obrativši uopče pažnju na njega.

Klikom na read more otkrit će te priću...

Jedne hladne sječanjske subote došao jedan čovjek na stanici metroa u
Washingtonu te počeo svirati violinu.
Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg
prometa u gradu.

Proračunao je da će tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na
putu do posla.

Slika sa opisanog događaja

Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio
korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije violinist je dobio svoj prvi dolar - neka žena je samo
spustila novac u kutijicu i nastavila dalje.

Nekoliko minuta kasnije jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da
ga sluša, ali je ubrzo požurio dalje, pogledavši na sat... Očito je
kasnio na posao.
Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je
požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violinista. Dječak
je nastavio hodati, stalno se okrećući prema violinistu.

Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.



U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme.

Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32$.
Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko nije aplaudirao
niti je bilo bilo kakvog priznanja i pažnje.

Niko nije znao da je ovaj violinist bio Joshua Bell, jedan od
najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan od
najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih. Svirao je
na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara.

Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici Joshua Bell
rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku
100$.

Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post za ispitivanje
socijalne percepcije i prioriteta ljudi. Hoćemo li uočiti ljepotu?
Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena za slušanje jednog od najboljih glazbenika u
svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu, koliko drugih stvari
propuštamo?

Joshua Bell - na koncertu

Evo i link na cijeli članak Washington postu

Da, to bi bio tekst, eto vidite sad što nas uče po školama, da ako hočemo čut dobru glazbu ili koncert morami ić u koncertnu dvoranu ili na stadion i kupiti karte za nekoliko stotina kuna, a ako neki ulićni zabavljać svira tu istu glazbu s podsmjehom ga pogledamo i krenemo dalje. Nema nikakve veze ako je on jedan od najboljih klasičnih glazbenika na svijetu i što svira na jednoj od najskupljih  Stradivarijevih violina, to NE VALJA.

U zadnja tri mjeseca sam otkrio o svijetu više nego što sam mogao zamisliti, a to su samo zadnja tri mjeseca, ljudi o kojima pišem na stranici cijeli život traže nelogičnosti i šokiraju nas novim činjenicama, a ipak mi ko da ih ne želimo čuti. Možda me na sve to potaknuo tumor koji mi je otkriven, zapito sam se malo o smislu života isvog puta na zemlji, ali na svu sreću nije ništa strašno, odnosno radi se o dobročudnom tumoru koji sam odmah uklonio, ali ono vrijeme dok čekate nalaze, tih tjedan dana čini se kao prava vječnost. Cijeli život vam proleti kroz glavu, pripremate se za najgore vijesti i dok dođe dan kad Vam doktor treba priopčiti sa čime imate posla postane Vam svejedno, samo razmišlate o tome što ste propustili i što ste sve mogli napraviti, ali jednostavno niste imali vremena ili još gore, nije Vam se dalo. Vrijeme još za sada nikako ne možemo vratiti, ali zato možemo pozitivno razmišljati i dati sve od sebe, pronaći izvore unutarnje energije i promijeniti stav o životu. Do tog događaaj ja sam bio sasvim prosječan lik sa isprogramiranim pogledom na svijet, koji mi je ova na svu srću dobročudna vijest iz korijena promijenila. Počeo sam preispitivati sebe, svoje postupke prema prvenstveno sebi, a onda i prema drugima. Što mogu ućiniti da bi svi ljudi oko mene bili sretni, eto u samo tri mjeseca stekao sam desetke novih prijatelja, unaprijeđen sam na poslu i više ne ulazi u konflikte, po čemu sam bio naširoko poznat. Jednostavno sam odlučio okrenuti jednu novu stranicu. Posadio sam mladi vinograd, jedno 80 trsova graševine i odlučio sam baviti se poljoprivredom i školovanjem pasa. To bi mi bio kao hobi jer sam na poslu zatočen ispred računala i cijelo jebeno vrijeme blejim u monitor. Televiziju sam izbacio iz upotrebe, jer ne želim više slušat o tome što mi oni imaju za reč, nego sada želim da oni slušaju mene. Moj je put ispravan, u to duboko vjerujem, ne želim više padat u depresije i neću dopustiti da me ova recesija uništi, nek uništi njih, zbog njih je i nastala, a ne zbog nas "malih" običnih, ljudi. Oni nek pronađu rješenje ili na scenu stupa novi svjetski poredak predvođen iluminatima, to je na žalost realnost koja nas čeka, ali možda nam čak i bude bolje.

Ljep pozdrav Vam želim i puno Vas pozdravljam,

Vaš admin

blog, o, paranormalnim, događajima, paranormalni, blog

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

I have read and agree to the Terms of Usage.

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar