U proteklih par tjedana imao sam šaku poučnih susreta s ljudima, s pričama pa i s novinskim tekstovima u rasponu od dnevnog tiska preko ekonomskih analiza do hrvatskog izdanja časopisa Nexus, najbolje tiskovine koju možete kod nas naći. Sve mi je to stvorilo priličnu gužvu u glavi, koju sad namjeravam srediti pišući zapisujući svoje dojmove i razmišljanja u maniri starog žanra „toka svijesti“.
Nekoliko dana sam bio u Sloveniji, gdje sam se našao u razgovoru s jednim slovenskim istrijanom koji je otvorio dušu po pitanju mnogih problema koji ga muče (u temelju su isti su kao kod nas, od tajkunizacije i privatizacije na dalje, s dodatkom onih koju proizlaze iz činjenice da je Slovenija članica Europske unije i kao takva izravno podložna europskoj diktaturi).
Zapravo, na to smo došli kad je rekao kako jedva čeka da Hrvatska uđe u EU, pa da nestane za regiju Istre neprirodne granice između Slovenije i Hrvatske koja dijeli na dva dijela jedinstveni istrijanski prostor. „Nemoj prizivat zlo, prijatelju“, zavapio sam, “kud baš u Europsku Uniju“. Tad se i on požalio i rekao da je Sloveniji sad određeno i koliko će banana uvesti, a čak su, rekao je, propisane veličine povrća. Nije to niti za nas baš nova ideja. Ako se sjećate prije nekih godinu dana, i kod nas se raspravljalo o uvođenju sličnih odredbi, kad je ministarstvo poljoprivrede preuzelo Pravilnike o kakvoći voća i povrća. Evo par odredbi o kojima se tih dana moglo čitati u novinama; Jabuka ne smije biti neprskana, niti smije biti smežurane kože i sa crnim točkama; mrkva ne smije biti kvrgava; krastavci ne smiju biti zakrivljeni više od deset posto; grašak mora imati najmanje pet zrna; špinat ne smije imati peteljku dulju od deset centimetara….Standard za svako voće i povrće je detaljno opisan, tek s nešto više tolerancije prema paradajzu. U opisu je stajalo da je dopuštena „kutinizacija njuške do jedan
centimetar četvorni“.
Mandarine imaju svoju optimalnu veličinu, češnjak minimalni promjer, a trešnje i višnje čak optimalni ekvatorni promjer. Nema više poljoprivrede bez ravnala, šestara i logaritamskih tablica….Zvuči i kao baj-baj organskoj poljoprivredi jer priroda je poznata po tome što se sastoji od samih iznimaka. Nema puno sumnje da bi veliki proizvođači nehranjivih hibrida s lakoćom stvarati skulputure i lijepe oblike voća i povrća po želji, ali hoće li bakica iz Zagorja znati kako uzgojiti pravilni falusni oblik (ako ga se uopće sjeća:-)?
Po novinama i radiju digla se buka, a kako taj zakon valjda nije bio od neke velike važnosti domaćim političarima, kako se pojavio, tako je i nestao. Pitam se hoće li tako biti i ako uđemo u EU? Nažalost, odgovor se zna. Osim toga, ti dečki nikad ne odustaju. Ako nešto ne prođe u nekom trenutku, proći će u nekom slijedećem, na neki drugi način (u maniri europskog ustava koji nije prošao pa se pretvorio u lisabonki sporazum.)
Kad smo već kod Slovenije i banana (doći ću opet na njih), sjetio sam se jedne priče od prije par mjeseci kad je jedna meni bliska osoba išla nekim poslom u Maribor, ali je počela jaka tuča pa su se svi auti s ceste sklonili pod krovove benzinskih pumpi. Upravo dok ovo pišem trebala je pasti tuča, ali su ispaljene protugradne rakete pa je nije bilo, vani samo pljušti. No, taj dan oko Maribora padali su takvi komadi leda da je bilo opasno biti vani i za aute i za ljude.
Čekajući da prođe nevrijeme, osoba je pričala s jednom Slovenkom koja se požalila da je u Sloveniji zabranjeno koristiti protugradne rakete, što je došlo kao propis Europske Unije. Ne znam razloge, ali pretpostavljam da je riječ o nekoj mjeri zašite okoliša (manipulacija „zaštitom okoliša“, od prodaje priča o globalnom zatopljenju na dalje je sveprisutan dio agende za centralizacijom svijeta). Nema veze što tuča uništava usjeve, pa danas je već evidentno da je jedan od ciljeva iluminatske agende smanjiti populaciju svijeta, što su dobro argumentirali mnogi autori, a jedan od njih je i William Engdahl u Sjeme uništenja“. U zadnje vrijeme ta je tema opet auktalizirana razotkrivanjem pozadine svinjske gripe i pričom o onoj austrijskoj novinarki (koju vas sigurno nije mimoišla jer je cirkulirala internetom neko vrijeme) koja je podigla tužbu proitv cijelog niza institucija upletenih u „pothvat“ vezan uz cjepiva. „Pothvat“ koji, po njenom mišljenu, daleko nadilazi komercijalne efekte prodaje cjepiva.
Što se spomenutih banana tiče, ta je Slovenka ispričala kako je cijena banana narasla za 300 posto jer je Sloveniji propisano koliko ih smije uvesti. Ispričala je još neke dramatične postotke, kojih se sad ne mogu sjetiti točno, ali bili su vezani uz odnose plaća i troškova života, spominjalo se četrdeset posto i slično.
Maloprije sam spomenuo apsurdne Pravilnike o kakvoći voća i povrća, koji u Hrvatskoj nisu prošli, ali u Sloveniji – čije je zakonodavstvo podređeno zakonima Unije – oni su očito na snazi. To me dovelo do još jednog kratkotrajnog zakona – onog o pušenju. Prije neki dan novine su objavile da se taj zakon povlači nakon, ako se ne varam , samo šezdeset dana, zbog pritiska ugostiteljske struke. Pisalo je da je Hrvatska jedina europska zemlja u kojoj je taj zakon (koji je trebao zaštiti nepušače u birtijama, ali ispostavilo se da one sad zvrje prazne, gdje su nestali svi ti nepušači koje se štitilo? ) – povučen.
Na stranu sad s raspravama o tom zakonu (kojih nije manjkalo), pitanje glasi: Mislite li da će biti samo tako moguće odbaciti zakon o kutinizaciji njuške paradajza ili o zabrani pušenja jednom kad uđemo u EU i kad 75 posto svi zakona bude dolazilo od drugdje i bit će nadređeno doma izglasanim zakonima?
Neke krupne stvari su već šaptom prošle. Prije koju godinu u meni je tinjala nada da će biti bar nekakav mali referendumčić prije nego što na dvadeset godina pristanemo na reket svjetske vojske (NATO). Nada se nije ostvarila, sad moramo pobacati svo naše željezo (koje nam obavilo posao kad je trebalo i dobro poslužilo u našim regionalnim sukobima, gdje su i susjedi s kojima smo ratovali bili na istom tehničkom nivou) i kupiti od reketara sve novo, mada nije izgledno da nam uopće treba. I da, hrvatski će vojnici ponosno sudjelovati u akcijama diljem svijeta s kojima nemamo nikakve veze i čiji politički ciljevi također služe agendi.
Ali nijedna politička struja ne zagovara ikakav referendum oko ulaska u EU. Tužno. Nisam neki ljubitelj miss Kusur niti Al (Capone) Bandija i drugih protagonista vladajućih struktura niti imam iluzija oko toga da se privatni interesi neprekidno skrivaju iza javnih. Ali na temelju gore iznesenih zbivanja oko odbačenih zakona, ipak mi se puno više sviđa takva situacija, gdje se problemi i nesporazumi odrađuju u vlaastitom dvorištu, među domaćima. Gdje imaš kome zakucat na vrata kad te nešto svrbi ili ti se ne sviđa. Odeš na Markov trg, odeš u novine, galamiš i vičeš, skrećeš pažnju na sebe i svoj problem – i netko je prije ili kasnije prisiljen saslušati te, jer isto živi ovdje. Kako bi to izgledalo za koju godinu?
Vidim sliku u glavi gdje šaka poljoprivrednika na traktorima vozi sve do Bruxellesa, plaćajući skupe autopute. A kad tamo dođu, netko obavijesti nekog činovnika da pogleda kroz prozor na tu živopisnu skupinu ljudi. „Što hoće ovi dole?“, pita ovaj. „Pojma nemam. Nitko ne razumije što pričaju.“ „Pa otkud su, tko su uopće oni?“ „Ma vrag će ga znat, iz neke južne pokrajine od tek par milijuna ljudi, ne mogu joj se sad sjetit imena, šta da radimo s njima?“. Činovnik koji se bavi propisima koji obuhvaćaju šesto milijuna ljudi se zamisli i reče: „A ništa, pozovi policajce da ima napišu kazne radi nepropisnog parkiranja. I nek’ idu doma. I da, recite da ćemo razmotriti što ih muči. Kad na vrbi zasvrbi. Ovo zadnje im nemojte reći.“ I pijuckajući kavu iz automata, zaslađenu otrovom aspartamom, nastavi čitati novine……
Tako ja vidim stvari. U tome mi pomaže jedna misao, zapravo praktični savjet koji mi je dao prije tri godine dao moj šef, kad smo išli na razgovor s našom još višom šeficom koja je radila neke zakulisne igre na našu štetu, a on je već imao puno iskustva s njom.
Rekao mi je: NEMOJ UOPĆE SLUŠATI ŠTO PRIČA, IMAJ NA UMU ŠTO ŽELI.
Vrlo dobar savjet. Koristim ga svakodnevno za promatranje svih tekućih događaja. Evo, recimo, kako izgleda aktualna kriza iz perspektive.
Namjerno je zakuhana svjetska bankarska kriza, u kojoj su banke koje su je stvorile, na kraju pokupile i imovinu ljudi i dobile trilijunske subvencije da se spase. Dakle, dvostruka dobit. Ali kod nas, usprkos svim vijestima, nekako ona nije doprla do ljudi. Svi smo se međusobno gledali i pitali jedan drugog „je l ti vidiš oko nas neku tak’ vel’ku krizu kao ova o kojoj se piše?“ „ja ne“,“ni ja isto“ itd. Za lokalnu kuhinju bio je potreban drugi začin. Pa je premijer otišao u nerazjašnjenim okolnostima. Sad je nastupilo pravo sranje, svi ekonomski subjeki su se smrznuli i čekali kaj bu bilo. Sad je kod nas nastupila prava kriza.
Ali nakon par mjeseci – opet su se svi naviknuli (pa na ovim prostorima krize su folklor, uvijek je bila kriza, sjećate se?) i prestali čak i to doživljavati toliko dramatično. I onda sam danas naletio na nekoliko glavnih novinskih stranica posvećenih zaključcima jedne od glavnih iluminatskih ekspozitura – Svjetske banke. „Propast ćete“, vikao je naslov citirajući Svjetsku banku. I onda je slijedilo nekoliko stranica opisa kako smo neučinkovit, skupi, lijeni, kako treba ukrotiti socijalnu državu (mada nema spora da su se neke benificije dijelile šakom kapom, ali prava kampanja u sebi uvijek koristi istinu), smanjiti sva moguća davanja za socijalu, zdravstvo, umirovljenike, socijalne slučajeve, jer se oni svi, eto, kupaju u lovi, a ništa ne rade.
Tim vijestima prije nekoliko dana prethodile su analize o poreznoj preopterećenosti radne poplacije Hrvatske. Neka je agencija, uzevši kao polazišnu točku sto tisuća nečega na godinu, izračunala da porezni obveznici 55 posto zarađene love daju u doprinose i poreze. Tome nasuprot je stajao izračun koji je napravila vlada, rekavši da vrlo malo ljudi toliko zarađuje i uzela kao polazišnu točku prosječnu plaću. Oni su izračunali da je porezno opterećenje – 15 posto!
Nemojte me krivo shvatiti, obje ove brojke su u isto vrijeme i krive i točne. Svaka je točna za svoju polazišnu točku, ali niti jedna ne daje istinitu sliku. Takva vam je statistika, obično daje sliku koju naručitelj želi postići. Istina je, kao i obično, znatno slojevitija.
Usprkos tome što se pojavilo nekoliko izračuna, uz tekst o Svjetskoj banci citiran je samo ovaj od 55 posto nameta. S procjenama o skupoći rada i potrebi da se oslabe sindikati i olabave zakoni o zaštiti radnika, naravno, složili su se šefovi nekoliko korporacija. Što je i za očekivati, ali nije za očekivati da će oni razmišljati u smjeru dobrobiti za stanovnike države već u smjeru vlastitih pozicija i profit za koji odgovaraju svojim vlasnicima. No, ako se ne prati tko je onaj koji nešto priča i koji je njegov interes, zbog mnoštva sličica, izjava i imena, može se steći slika da se svi slažu oko rješenja „problema“.
U istom paketu bombardiranja krizom sam jučer na radiju 101 slušao prilog o situaciji oko brodogradilišta. Cilj je tu djelatnost – iz koje izlaze vrhunski svjetski proizvodi i koja funkcionira na temelju višedesetljentnog iskustva i stručnosti (čak i s zastarjelom tehnologijom) i koja ima narudžbi za nekoliko godina unaprijed – privatizirati na temelju slike koja se stvara. No, jedan profesor s fakulteta u Splitu jedini je u tom vrlo korektno napravljenom prilogu rekao nešto što je odstupalo od duha svega drugog. Ujedno, on je bio i jedini intervjuirani sručnjak pa mi se čini da jedna njegova riječ vrijedi više nego sve ostalo što je rečeno. Osim što je spomenuo da brodogradnja predstavlja 12 posto ukupnog hrvatskog izvoza, rekao je i da mu nije jasno što se događa te da su očito da su u pitanju neki drugi interesi koji ne idu prema dobrobiti RH i domaće proizvodnje jer narudžbi ima za nekoliko godina, te da je dugoročno riječ o vrlo profitabilnoj grani. Koliko sam shvatio, on tu ne bi ništa privatizirao nego bi pustio ljude da rade svoj posao koji toliko dobro rade. Ali pretpostavljam da brodogradilištima u Južnoj Koreji, čiji vlasnici su iz Europske unije, ne treba konkurencija. Pretpostavljam i to da će se nakon privatizacije pokazati jedna druga slika brodogradnje.
Ne znam kako sam od banana došao do brodova, ali kao što sam i obećao, bio je ovo samo jedan tok misli jednog prosječnog žitelja ove pitoreskne zemljice, bez ikakvih ambicija da se predstavlja stručnjakom.
Ali jedno je sigurno. Pogodio u nekoj procjeni ili pogriješio (a pogriješiti nije teško jer su mnoge stvari vrlo zapletene), i dalje ću vježbati vještinu iz naslova ovog teksta, imajući na umu planove za stvaranje centralizirane svjetske države sa zajedničkom elektronskom valutom, zajedničkom vojskom, vladom i mikročipiranim i reduciranim stanovništvom.
Pokušajte i vi.
Formula je jednostavna i glasi:
Ne slušaj što pričaju, slušaj što žele.
Krešimir Mišek:
govor,manipulacije,laži,slušaj,što,žele
 |
Odlična knjiga, koju 
Za planetu Zemlju, šaljemo Mi ljubavsvih duginih boja
RSS feed Comments
, 
, koja nevoli svoje dete...
