Tekst koji je sada pred vama se dugo vremena „kalio“ i oblikovao u meni, možda još od prvog dana od kad sam postao svjestan da nešto debelo ne štima sa globalnim životom na ovoj planeti. Namjerno kažem „globalnim“ životom jer pri tom želim da ukažem na to da, bez obzira kakvu kvalitetu življenja je svako od nas ponaosob postigao, postoje neke stvari koje utiču manje više na cijeli ljudski rod, bez obzira na kom dijelu planete se zatekli.

Ono što je zajedničko za cijeli svijet jeste vladajuća oligarhija, tj. patokratija koja zajednički upravlja ovom planetom, jer većina ljudi misli i vjeruju npr. da su Buš i Putin protivnici, da su se Ruzvelt, Staljin i Čerčil očajnički borili protiv naciste Hitlera, i da su Milošević i Tuđman bili zakleti neprijatelji. Znanje je moć, rekli bi mnogi, ali neznanje je jos veća, za one koji to znaju da koriste a prije toga da to proizvedu.
Da bi mogli da vladate ogromnom ljudskom populacijom na način kako se to čini zadnjih nekoliko hiljada godina prvo morate da proizvedete specifično „mentalno“ stanje kod ljudi koje dozvoljava da se njima brutalno i perverzno manipuliše kroz vijekove, i ne samo to, već da vremenom i sami, velikim dijelom postanu zagovornici i provodnici jednog plana koji je toliko brutalan i strašan da bi možda bio pretjeran i za najbolesnije horor filmove koje bi mogli zamisliti.
Taj plan uključuje psihičko, duhovno i fizičko sakaćenje ljudskih bića koje na kraju rezultira najvjerovatnije i njihovim samim fizičkim uništenjem. Ono što je „najbolesnije“ u svemu tome jeste da većina nas ni u snu ne želi da prihvati ovu činjenicu već se polako, pomoću metoda „kuhane žabe“, utapamo u najveći i najobimniji genocid koji je ikad izveden na ovom svijetu a to je polagano izumiranje ljudske vrste u okovima vlastite nesvijesti.

Svijet laži

Ako iskreno, otvoreno i bez predrasuda pogledamo šta čini i odlikuje naše svakodnevno okruženje i dinamiku našeg društveno-socijalnog življenja uvidjećemo da je mnogo toga ili gotovo sve zasnovano na laži. Upitajmo se kada zaista, odnosno u kojim situacijama i prilikama i kome možemo govoriti čistu istinu i ono što zaista mislimo, pa kakvo god da to bilo.
U svakodnevnoj interakciji za drugim ljudima mi smo bukvalno prisiljeni da lažemo, da se krijemo iza raznih maski, mediokriteta i da postupamo i ponašamo se onako kako drugi od nas to očekuju a ne kako bi sami to htjeli i željeli.
Zamislimo situaciju da želite da ostvarite neko svoje osnovno pravo poput zaposlenja, napretka u službi, učešća u nekom društvenom događaju ili ako to isto nastojite da učinite i izdejstvujete za nekog ko vam je blizak. Šta se dešava?
Ako bi tom prilikom rekli isključivo pravu istinu o nekim stvarima o kojima vas pitaju ne da su male šanse da biste išta uspjeli ostvariti već bi takvim postupkom vjerovatno trajno zatvorili sva vrata koja vode ka vašem egzistencijalnom opstanku u takvom društvu.

Zamislimo šta bi se desilo kada biste potpuno otvoreno i iskreno rekli sve što mislite o malverzacijama koje se vrše u vašoj firmi, državnom organu, opštini u kojoj živite ili nekoj široj teritorijalnoj jedinici, i na kraju o samoj državi i njenom rukovodstvu u kojoj se nalazite. Zašto je to tako?

Prije neki dan sam naišao na prevod jednog odličnog teksta pod nazivom “Kreatori naše realnosti” poznate američke spisateljice Laure Knight-Jadczyk, koja je poznata i po kanaliziranju
“kasiopejaca” – tkz. „ujedinjenih misaonih formi“, tj. bića sa šestog denziteta svjesnosti. Ova bića, koja se u najkraćem predstavljaju kao „mi smo vi u budućnosti“ već godinama, počev od 1994. daju zaista fantastične i zanimljive informacije o ljudima, svijetu u kojem živimo, našoj prošlosti i budućnosti koja nas očekuje.

Iako na „prvi pogled“ može zvučati da se radi samo o još jednoj manipulaciji i prevari, jer zaboga, neka tamo žena pada u trans i priziva kojekakve duhove i spodobe ili samo dobro laže kako bi zaradila što više novca, ipak svako ko se imalo upustio u proučavanje njenog rada uviđa da tu postoji „nešto“ i da je to „nešto“ izrazito jako i moćno. Ja bih to „nešto“ okarakterisao sa samo jednom rječju, a to je: ZNANJE.

Danas „Kasiopejske transkripte“ za mene lično predstavljaju, prije svega, vrijedan i dragocjen izvor čistog znanja, koje se trudim povremeno izučavati na način da se ne vežem niti intelektualno, emocionalno ili na ijedan drugi način koji ne bi predstavljao izraz moje slobodne i nesputane volje za proučavanjem nekog izvora ili subjekta, i što rezulitra time da mogu sa maksimalnom objektivnošću prosuđivati i vrednovati pomenuti materijal.

To praktično znači da nastojim ja da vladam nekim materijalom, tj. učenjem ili pravcem a ne on sa mnom. Svjedoci smo svugdje oko nas, u stvarnom životu, na raznim internet forumima i drugim mjestima kojekakve manifestacije ljudi koji su duboko zašli u dogmu i okove nekog učenja a da i sami nisu svjesni toga. Čovjeku se sa mnogo raznih strana, počev od zvaničnih religija za čiju pripadnost nam lupe „pečat“ samim činom našeg rođenja, pa do raznih sekti, pokreta, učenja…nude razni duhovni „proizvodi“ i svaki od njih je uobličen u neku kompleksnu strukturu pravila, savjeta i načina „šta i kako“ i koji na taj način zarobljavaju našu svijest i odvlače ju u još dublji ponor u kojoj je bila prije susreta sa tim učenjima.

Nametanje tuđe percepcije

Ljudi ponekad sami sebi, ako im to neko drugi svjesno ne učini, stvaraju idole i poklonike među raznim majstorima, učiteljima, piscima i drugima želeći da i sami postanu jednog dana kao i njihovi uzori, i tako počinje da se stvara „kult ličnosti“ od nekih osoba i svako ko upadne u zamku te vrste vjerovatno i ne primjeti kako je vremenom prešao jednu crtu koja ga je dijelila od originalnog integriteta vlastitog bića ka izvaranoj i izmanipuliranoj ličnosti koja je bukvalno svoju slobodu i suštinu ograničila i zatvorila u neki sistem i pripadnost nekome i nečemu.

Kada se postane dio takvog nekog „sistema“, na scenu stupaju već toliko viđeni i oprobani načini manipulacije širim masama u vidu nametanja jedne zajedničke percepcije stvarnosti koja isključuje svaku pojedinačnu i individualnu i na taj način svaku osobu čini samo običnim poslušnikom koja, ako želi da i dalje ostane član neke grupe i strukture, ne smije nikad i ni pod kojim uslovima dovoditi u pitanje integritet i autentičnost kako samog učenja tako i onih „glavnih“ koji to propagiraju. Toliko puta već viđena slika…

Osoba koja postane dio nekog sistema, učenja ili nečeg sličnog vremenom postaje u tolikoj mjeri netolerantna i donekle agresivna prema bilo kojem drugačijem razmišljanju ili pogledu na neke stvari da uopšte ne uviđa ogromnu promjenu koja ju je zadesila. Takvi ljudi bukvalno postaju robovi tuđe percepcije i stvarnosti koju je za nju kreirao neko drugi a ne ona sama.

Međutim, najočitiji primjer nametanja tuđe percepcije jeste ono što svi mi svaki dan doživljavamo u sredinama u kojima boravimo a što se dešava kao posljedica „aktivnosti“ raznih političara, vjerskih ili vojnih starješina, rukovodioca na radnim mjestima i drugih i svima njima je zajedničko to da potpuno zanemaruju pravu i istinitu objektivnu realnost tako što svim silama nastoje da je zamijene onom koju oni sami projiciraju bilo originalno iz svojih umova bilo pod uticajem osoba koje su hijerarhijski na nekom višem nivou od njih. Na taj način će npr. neki niži rukovodilac na nekom mjestu svojim podređenim na isti način predočavati uspješnost svoje poslovne politike za koju se zalagao kao što to čini njegov nadređeni prema njemu, uprkos tome što objektivne činjenice govore upravo suprotno, ali važno je da se svim podređenim individuama u toj strukturi nametne jedna realnost koja nema nikakve veze sa stvarnom, nakon čega se niko neće ni usuditi da otvoreno progovori o onome što zaista postoji, odnosno o stvarnim i istinitim činjenicama.

Govori političkih vođa na predizbornim kampanjama su klasičan primjer kako se vrši nametanje lažne percepcije prema ciljanim subjektima. Političari su u stanju i to svakodnevno rade širom svijeta, potpuno hladno i sračunato izaći pred ogromnu masu ljudske populacije i izreći nevjerovatne i gnusne laži o njima samima, o rezultatima koje su postigli, o svojim daljim ciljevima i namjerama a da ljudi koji ih slušaju to sve primaju i prihvataju kao mala djeca kad im se kaže da će im sledeće godine „Deda Mraz“ donijeti poklon ako budu bili dobri i poslušni.

Kako se odbraniti?

Prije svega moramo svih ovih stvari postati svjesni, jer ako nismo svjesni te široke i sveobuhvatne manipulacije čije smo žrtve počev od samog našeg rođenja, onda ne možemo pričati ni o kakvom odupiranju, možemo se samo utopiti u „sivu“ i nepreglednu masu ljudskih bića koja nisu ništa drugo do obična hrana i izvor energije za nekog drugog.

Tim ljudskim bićima se brutalno manipuliše, uzgajaju se u selima i gradovima poput goveda u štalama. Nameće im se lažna stvarnost u vidu nečije tuđe percepcije, kada se rode bivaju podvrgnuti kompleksnom procesu socijalizacije koji obuhvata odgovarajuće vaspitanje i obrazovanje. Kada postanu punoljetni muškarce pošalju u vojsku, još ako imaju „sreće“ da se rode na nekom području na kojem baš u to vrijeme izbije i kakav rat, „užitak“ je zaista potpun. Poslije, u zavisnosti kako se ko snađe, nastavlja se sva „ljepota“ postojanja u ovom 3D obliku, ljudi osnivaju porodice, dolaze djeca koja prolaze istim putem kao i njihovi rodtelji, ljudi većinom žive život samo u „odijelima i pidžamama“, a kad dočekaju neki vikend ili godišnji odmor, postaju poput raspuštenog stada ovaca kada se dočepa neke zelene livade. Tad na scenu stupaju razni programi kojima su ljudi svakodnevno izloženi u vidu potrošačke tj. shoping groznice, aranžmana za ljetovanja, zimovanja, proslave nove godine, proslave, rođendane, vjerske praznike…sta sve još ne.

Ljudi se polako bliže kasnim godinama, dolazi penzija, a sa njom razne bolesti koje su najčešće rezultat napornog rada kroz život i veći dio te penzije (pod uslovom da ne žive negdje na Balkanu, tad im penzija neće biti ni za tri dana) ili neke ušteđevine odlazi za lijekove, doktore i terapije.

Svjestan sam u potpunosti pesimistične i sive slike koju na ovaj način prezentujem i toga da nije „sve tako crno“ ili da nije baš sve „trulo u državi Danskoj“, i da život zna itekako da bude lijep, ispunjen i sadržajan ali ono što želim da kažem da niko od nas, na kraju, nije pošteđen neke eventualne ružne sudbine u vidu nastupanja nekog nesrećnog događaja ili neke druge okolnosti koja ne proizilazi direktno iz naše volje i namjere, jer smo svi kao ljudska bića podložni jednom generalnom zakonu „slučajnosti“, ili sve dok taj zakon slučajnosti ne zamijeni naša svjesna volja.

Dotle ćemo gledati na TV-u kako u jednom danu od eksplozije neke bombe pogine na stotine ljudi ili kako je negdje pao najnoviji „airbusov“ putnički avion i pri tome nekoliko stotina ljudi poginulo na zastrašujući način.
Da li je sve ovo što govorim samo plod moje „izopačene“ mašte ili nešto što se zaista svakodnevno dešava svudje u svijetu prosudite sami. A ja bih samo još postavio jedno pitanje, a to je: da li zaista sve to mora da se događa?

Na kraju, mislim da je jako bitno da shvatimo da bezuslovno i “mehaničko” pozitivno razmišljanje na način da pošto poto nekim stvarima, dogadjajima, pojavama ili licima pokušavamo dati bilo kakvu “pozitivnu konotaciju” u nadi da će takva vibracija naše svijesti i načina razmišljanja prema odredjenom objektu usloviti njegovu promjenu i preorijentaciju sa negativnog i mračnog na pozitivno i svijetlo, i ako i sam priznajem nespornu plemenitost i dobronamjernost takve ideje, mislim da ipak nece prouzrokovati željenu promjenu u tom “pozitivističkom” pravcu.
Naime, takav način razmišljanja pomoću kojeg “na silu” pokušavamo izmjeniti karakter i srž nekih dogadjaja, pojava i sl. dovodi samo do jedne vrste izmjenjenog stanja svijesti kod individue koja se nastoji tako ponašati. Izmjenjeno stanje svijesti u ovom slučaju znači da izbjegavamo sagledati svu objektivnost situacije, onu kakava ona zaista jeste, i jednim “vishful thinking” načinom razmišljanja proizvesti neko stanje koje bi trebalo biti onako kako ga mi zamišljamo i kako mi mislimo da je najbolje.

Bjezanje od sagledavanja srži i osnova svake pojave, dogadjaja ili sl. na način da okrećemo glavu od svega sto je ružno i što nam se ne dopada a zauzvrat nastojimo da projekcijom neke ljubavi, svijetla, smijeha i ljepote nastojimo nesvjesno ili podsvjesno zataškati sve ono sto je loše i ružno dovodi do bukvalnog ignorisanja i puštanja da se dalje razvija i širi nešto što više nebi trebali tolerisati na ovom svijetu. Jednostavno nazovimo stvari njihovim pravim imenom i priznajmo da su ono što jesu a ne ono što nisu ili ono što bi mi željeli da budu i možda ćemo biti na pravom putu da ih jednog dana iskorijenimo i svi konačno počnemo da živimo u pravoj ljubavi, svijetlosti i razumijevanju.

Autor: Victor

izvor: http://svjesnost.com

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

I have read and agree to the Terms of Usage.

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar