Ugledna njemačko-židovska filozofkinja Hannah Arendt u jednom je djelu zapisala kako totalitarizam nije moguć ako informacijsko-komunikacijski sustav integralno nije u rukama jedne te iste moći. Suvremene tendencije okrupnjavanja i centralizacije medija, koje za posljedicu imaju činjenicu da gotovo čitavu svjetsku medijsku strukturu praktički kontrolira nekoliko ljudi, daju nam povoda za razmišljanje koja je prava uloga suvremenih medija. Jesu li tzv. mainstream mediji u službi istinitog i objektivnog informiranja građana, ili su poluge u rukama skrivenih moćnika koji putem njih ostvaruju svoje političke, ekonomske i druge ezoterične interese i ciljeve? Kako je moguće da je unatoč formalno proglašenoj slobodi mišljenja i izražavanja misli danas gotovo nemoguće javno – dakle putem medija, izraziti određene ideje, stavove i mišljenja? Zašto je u medijima sve manje kvalitetnog sadržaja, a sve više trivijalnosti, nakaradnosti, izopačenosti i sadržaja koji podilaze najnižim ljudskim porivima? Jesu li takve pojave slučajne ili su rezultat smišljenje politike?

Odgovore na takva pitanja pokušao je dati ugledni američki filozof i lingvist Noam Chomsky u svom kapitalnom djelu «Mediji propaganda i sistem». Prema Chomskome, u demokratskim sutavima nije nužno kontrolirati samo ono što ljudi rade, već i ono što misle. Razlog: misli mogu dovesti do djela, pa ih je stoga potrebno uništiti u samome izvoru. Nužno  je pritom uspostaviti okvir «dopustivog mišljenja», jednu granicu koja se u javnim medijima podrazumijeva, i preko koje nije dopušteno ići. Tako je, primjerice, u hrvatskim medijima – unatoč činjenici što ulazak Hrvatske u EU podržava tek manji dio građana – gotovo nemoguće čuti mišljenje protiv hrvatskog ulaska EU. «Polemike» se vode tek između onih koji zagovaraju žurni ulazak Hrvatske u EU i onih koji se zalažu za polaganiji ulazak. Kazati da ste protiv ulaska u EU predstavlja prelazak granice «dopustivog» odnosno «pomišljivog» mišljenja. Ako bi se netko u medijima izrazio protiv ulaska u EU, automatski bi od strane  misaone policije bio ekskomuniciran i više ne bi tako skoro vidio televizijski ili radijski mikrofon. Zaključak: propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu.

Glavni, međutim, utjecaj na ljude ne dolazi od strane televizijskih vijesti, nego kroz “mehanizme za odvraćanje pozornosti”. Oni uključuju različite programe, od sporta i humorističnih serija pa do otmjenih slika života kakav bi “trebao biti”. Chomsky zaključuje:”Sve što ima za svoj učinak izoliranje ljudi. Sve što ih drži udaljene jedne od drugih i fokusirane na televiziju napravit će od njih pasivne promatrače”. Velika većina populacije u demokraciji je putem “mehanizama za odvraćanje pozornosti” izolirana odnosno udaljena od svojih bližnjih i fokusirana na televiziju. Posljedica toga je razmrvljenost društva na bezlične atomizirane pojedince bez prepoznatljiva identiteta.                           Koliko, primjerice, danas mladež odgajaju njihovi roditelji, a koliko sapunice i kojekakve humoristične serije koje se od jutra do sutra vrte na svim domaćim programima? Prihvaćaju li mladi kao “cool”, “in” i “trendy” ono što kažu njihovi roditelji ili ono što je rekla tamo neka “zvijezda” ili slična “moralna” vertikala? Eto zanimljivog istraživačkog posla za sociologe, teologe i socijalne patologe. Drugu skupinu medija, pored onih za odvraćanje pozornosti, čine tzv. “elitni mediji”, usmjereni prema tzv. “političkom sloju”: obrazovanim bogatašima, pismenom dijelu populacije, kulturnim, političkim i ekonomskim upraviteljima. “Ti mediji” – piše Chomsky - “imaju malo kompliciraniji zadatak. Moraju ulijevati pravilnije stavove koji služe kao mehanizam indoktrinacije koji je u interesu moći”.

U “demokraciji”, za razliku od velike većine populacije, koja je u idealnim okolnostima izolirana i nemoćna, oni koji participiraju u  vlasti, dakle oni koje se označava kao “politički sloj”, putem “mehanizama indoktrinacije” ustrojeni su tako da izvršavaju zadatke koji su u interesu moći. I upravo su “mehanizmi za odvraćanje pozornosti” ono što suvremenu liberalnu demokraciju razlikuje od totalitarnih sustava koji su se temeljili na “mehanizmima represije”. I u današnjoj liberalnoj demokraciji moćne interesne skupine nadziru obično pučanstvo, samo, dakako, ne više putem batina i gulaga, nego putem katodne cijevi, “društva zabave” i “diktature blagostanja”. Tragovi krvi nisu pritom vidljivi, i  to je glavni razlog zašto današnji sustav funkcionira kao “perpetuum mobile”.

                        Osnovu današnjeg sustava medijske propagande davne je 1925. formulirao američki stručnjak za javne odnose Edward Bernays u knjizi “Propaganda” kad je zapisao da je moguće “ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava jedinice”. Današnja posvemašnja unifikacije ideja, razmišljanja i stavova, koja propagiranjem neoliberalnog “casino” turbokapitalizma na globalnoj razini  stvara stvara homo debilusa, čovjeka putem religije potrošaštva svedenog na zadovoljavanje svojih isključivo materijalnih potreba, pokazuje nam da je Bernays bio u pravu. Chomskova knjiga “Mediji, propaganda i sistem” malen je, ali vrijedan otpor općoj debilizaciji društva i projektu stvaranja “pasivnog stada zbunjenih promatrača”, kao jednoga od instrumenata na putu stvaranja “Novoga svjetskog poretka” i “Jedne svjetske vlade”…

Izvor: Hr svijet

Medij, demokracija, propaganda, NWO

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

I have read and agree to the Terms of Usage.

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar