Sunčeve oluje inače nisu stvar oko koje se treba previše brinuti. Vjetrovi električno nabijenih subatomskih čestica sa Sunca periodično zahvaćaju Zemlju i njenu orbitu, uzrokujući probleme astronautima i vlasnicima satelita, čija delikatna elektronika može biti spaljena.

No dolje na površini, zaštićeni ozonskim omotačem, ljudi jedva da primjećuju nešto više od zanimljivih svjetala i bljeskova na nebu, koji se stvaraju kada električno nabijene čestice sa Sunca dođu u kontakt sa Zemljinim magnetskim poljem, stvarajući pritom polarnu svjetlost. Ipak, svako toliko Sunce ispusti gigantsku oluju: vrtlog užarene vodikove plazme širine 80 tisuća kilometara ispušta u svemir milijarde tona plina pri brzini od milijun kilometara na sat. I vrlo rijetko, jedan od tih sunčevih vjetrova zapljušti Zemlju.

Tako nešto zadnji put se dogodilo 1859. Svjetlo je bilo toliko jako da su se novine mogle čitati u sred noći. Rudari u Kaliforniji krenuli su na posao misleći kako je počeo novi dan, a zapravo je bilo 2 ujutro. Veću štetu pretrpjela je samo telegrafska mreža i bilo ju je lako popraviti jer bilo je to doba kada je svijet pokretala para i ljudska snaga. Ljudska civilizacija tada nije ovisila o struji i masovnoj električnoj mreži.

Super-Zemlja naziv je za planete izvan Sunčevog sustava koji su teži od Zemlje, ali lakši od Plinovitih divova, kao što su Jupiter i njemu slični planeti. Mnogo je lakše otkriti planete koje zovemo hladni Jupiteri, jer oni oko svojih matičnih zvijezda kruže na maloj udaljenosti i od njih se ne odvajaju.

Super-Zemlje, međutim, kruže oko svojih zvijezda domaćina na udaljenosti dovoljno velikoj da na njima može postojati voda u tekućem stanju.

Ovaj tjedan objavljeni su rezultati tri istraživanja, koji nam pokazuju da ni Super-Zemlju nije nemoguće otkriti, i otkrivaju koliko su stručnjaci postigli u nastojanjima da nađu Zemlji sličan planet. David Charbonneau, profesor astronomije na Harvardu,

Na tu objavu fizičari u Santa Barbari reagirali su ne samo veseljem i pljeskom nego neobuzdanim histeričnim vrištanjem, što dovoljno govori o značenju za znanost.

Međunarodna je skupina fizičara kasno u četvrtak objavila da su na dnu napuštenoga rudnika željeza u Minnesoti instrumentima vjerojatno zabilježili trag zagonetne podatomske čestice poznate kao tamna tvar. Kozmolozi, na temelju onoga što se događa u vidljivom svemiru, zaključuju da ona postoji i aktivno sudjeluje u oblikovanju svemira. Tamna tvar ima masu, ali se ne odaje elektromagnetskim zračenjem, pa nije sa Zemlje vidljiva ili dokučiva ni u jednom spektralnom području.

Prema mjerenjima utjecaja masa na nebeska tijela vidljiva sa Zemlje, svemir se sastoji od 23 posto tamne tvari, a pritom čak 72 posto ostatka svemira ispunjava jednako zagonetna tamna energija. Svijet kakav poznajemo i u kojemu živimo, a od kojega su sazdane zvijezde i planeti, a temeljen je na materiji i atomima, čini tek 4,6 posto poznatoga svemira.
Toliko o tome koliko zapravo znamo.