Sunčeve oluje inače nisu stvar oko koje se treba previše brinuti. Vjetrovi električno nabijenih subatomskih čestica sa Sunca periodično zahvaćaju Zemlju i njenu orbitu, uzrokujući probleme astronautima i vlasnicima satelita, čija delikatna elektronika može biti spaljena.

No dolje na površini, zaštićeni ozonskim omotačem, ljudi jedva da primjećuju nešto više od zanimljivih svjetala i bljeskova na nebu, koji se stvaraju kada električno nabijene čestice sa Sunca dođu u kontakt sa Zemljinim magnetskim poljem, stvarajući pritom polarnu svjetlost. Ipak, svako toliko Sunce ispusti gigantsku oluju: vrtlog užarene vodikove plazme širine 80 tisuća kilometara ispušta u svemir milijarde tona plina pri brzini od milijun kilometara na sat. I vrlo rijetko, jedan od tih sunčevih vjetrova zapljušti Zemlju.

Tako nešto zadnji put se dogodilo 1859. Svjetlo je bilo toliko jako da su se novine mogle čitati u sred noći. Rudari u Kaliforniji krenuli su na posao misleći kako je počeo novi dan, a zapravo je bilo 2 ujutro. Veću štetu pretrpjela je samo telegrafska mreža i bilo ju je lako popraviti jer bilo je to doba kada je svijet pokretala para i ljudska snaga. Ljudska civilizacija tada nije ovisila o struji i masovnoj električnoj mreži. No sada ovisi. Električna energija oslonac je modernog društva i tehnologija o kojoj ovisi njegova infrastruktura i funkcioniranje. Ponavljanje događaja iz 1859. svijetu bi danas nanijelo neizmjernu štetu. Sunčeva oluja doslovce bi spržila električnu mrežu i svijet ostavila u potpunom mraku. I ne samo to. Vodoopskrba također ovisi o električnoj energiji, tako da bi u samo par dana ostali bez vode. Srušili bi se i komunikacijski i opskrbni sustavi. Ne bi bilo telefona, lijekova, proizvodnje i na kraju krajeva – hrane. Naravno, električni sustavi ponovo bi se mogli izgraditi ali organizirati tako nešto u svijetu na rubu kolapsa ne bi bilo nimalo lako.

Solarna superoluja imala bi učinak manjeg nuklearnog rata

Čovječanstvo bi se oporavilo, no prošla bi desetljeća. Naizgled beznačajan događaj, koji na prvu ruku ne odaje naznake prave prijetnje, djelovao bi na svijet poput manjeg nuklearnog rata. Može li se tako nešto zaista dogoditi? Zbog čega bi se baš trebali zabrinuti oko 2012? Znamo da se sunčeva superoluja dogodila 1859. Znamo da je prije 20 godina manja oluja pogodila istočnu Kanadu ostavljajući 9 milijuna ljudi bez struje. Također znamo da sunčeva aktivnost raste i opada u periodima od 11 godina.

Sunce je trenutno vrlo tiho. No vrhunac sunčeve aktivnosti predviđa se za 2012., i to je vrijeme kada bi superoluja mogla pogoditi Zemlju. Poanta je u tome da nas takve oluje sve više ugrožavaju kako naša civilizacija postaje ovisnija o električnoj energiji. Ironično, ali dijelovi Zemlje kojima bi ovakva oluja najmanje štetila bili bi siromašna i nerazvijena područja. Nacije Trećeg svijeta vrlo brzo bi se privikle na život bez struje, dok bi bogatije države ostale paralizirane.

Može li se ovakva katastrofa ikako spriječiti? Otpornija i čvršća električna infrastruktura bila bi početak. Nove tehnologije poput satelita koji bi mogli upozoriti i dati informacije o tome što se dešava na Suncu također mogu pomoći. Naravno, ovakav događaj ne mora se dogoditi 2012. kao ni 2023., godine kada se predviđa idući solarni maksimum. Ipak, prije ili kasnije 1859. će se dogoditi. Možda bi bilo pametno da provjerimo našu zalihu svijeća.

dnevnik.hr

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

I have read and agree to the Terms of Usage.

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar