BUDUČNOST
24 Pro 2012
(Reading time: 8 - 15 minutes)
- Detalji
- Kategorija: Mirin Blog
- Kreirano: Ponedjeljak, 24 Prosinac 2012 12:08
- Napisao/la Miro Sinj
- Hitovi: 4537
Ljubodrag Simonović: Kozmička dimenzija čovjeka
U tijeku je prelazak čovječanstva iz terestrijalnog u kozmičko bivstvovanje. Zahvaljujući znanstvenim saznanjima i tehničkim inovacijama, shvaćanje prirode u suvremenom svijetu proširuje se na kozmičko prostranstvo i nastanak i opstanak čovječanstva, sagledava se iz kozmičke perspektive, što znači u kontekstu nastanka i evolucije svemira. To više nije odnos prema svemiru koji se zasniva na praznovjerju religioznim iluzijama i astrološkim hipotezama, već odnos koji se zasniva na naučnim saznanjima i tehničkim pronalascima. Kozmos postaje konkretni ("eksterni") životni prostor za čovjeka i on počinje shvaćati sebe kao konkretno kozmičko biće. To daje novi kvalitet historijskom razvoju čovječanstva i shvaćanju prirode, kao i (samo)shvaćanju čovjeka kao (emancipiranog) prirodnog (kozmičkog) bića.
U kapitalističkoj viziji budućnosti, Zemlja je svedena na sirovinski i energetski izvor, a odnos prema Zemlji zasniva se na eksploatatorsko-profitabilnom principu. Sve veći nedostatak sirovina i energije doprinosi stvaranju svijesti da život čovjeka na Zemlji ima privremeni karakter i da se njegova egzistencijalna perspektiva nalazi u naseljavanju drugih planeta. Zemlja postaje odskočna daska za "osvajanje svemira", a nebeska tijela sirovinski izvor i kao takva predmet eksploatacije. Svemir postaje prostor kapitalističke ekspanzije u kojem se vodi borba za ovladavanje sirovinskim izvorima i iz kojeg neprestalno vreba opasnost (u vidu krvoločnih "vanzemaljaca" koji dobijaju status kozmičkih "terorista"), što neminovno uvjetuje i opravdava razvoj sve ubitačnije vojne tehnike koja će, razumije se, biti upotrebljena za uništavanje "prekobrojnih" i "nepodobnih" na Zemlji da bi najmoćnije kapitalističke korporacije ovladale ovozemaljskim izvorima sirovina i energije. Istovremeno, nameće se iluzija da se tehničkim sredstvima može obezbjediti "vječna" egzistencija čovječanstva u svemiru. U ovom kontekstu pojavljuje se upozorenje jednog od najpoznatijih fizičara današnjice Stephena Hawkinga da će se ljudi najkasnije za 200 godina morati preseliti na neku drugu planetu. Čak i ako se to desi, što se s time riješava"? Koji će poredak čovjek uspostaviti na drugim planetama? Po Hawkingu, to može biti samo kapitalizam. Koloniziranjem drugih planeta kapitalizam postaje kozmički poredak, a apsolutizirani princip profita postaje vladajući kozmički princip. Hawking ukida čovjeka kao životvorno i slobodarsko biće i svodi prirodu čovjeka na destruktivnu prirodu kapitalizma. Polazeći od toga, on se zalaže za bjekstvo čovjeka sa Zemlje na druge planete. Međutim, ukoliko su ljudi kao takvi uzrok propasti života na Zemlji i oni kojima uspije da se dokopaju neke druge planete radit će isto ono što su radili na Zemlji: boriti će se za vlast i novac i na taj način uništiti život i na toj planeti. Drugim riječima, bježanje na druge planete je besmisleno jer čovjek ne može pobjeći od svoje "zle" prirode. Ako je čovjek po svojoj prirodi "destruktivno biće", nema mjesta u svemiru gdje će stvoriti svoj dom i uspjeti opstati. Čovjek postaje kozmički beskućnik koji je osuđen na vječno lutanje - jer sve uništava.
Na osnovu kataklizmičkih scenarija razvija se ideja o "zastarjelosti tradicionalnog čovječanstva", koje je u egzistencijalnom i u esencijalnom smislu vezano za Zemlju, i o potrebi da se stvori "novo čovječanstvo" koje će biti u stanju vinuti se u svemir. Čovjek se mora mentalno i tjelesno prilagoditi izazovima koje nameće "svemirska epopeja". Budućnost čovječanstva svodi se na stvaranje "rase kiborga" koja će biti u stanju "takmičiti" se sa "inteligentnim strojevima" i "osvajati" planete. Suvremena znanost usmjerava čovjeka ka mehanicističkom poimanju sebe i svemira. Briše se prirodna i humana historija društva i na taj način dovodi u pitanje čovjek kao emancipirano, prirodno i humano biće. Svemir je sve bliži čovjeku u tehničkom smislu, ali je sve dalje od čovjeka u prirodnom i humanom smislu. Kada se stvari sagledaju u realnoj društvenoj dimenziji, "svemirska epopeja" postaje jedan od tehnokratskih mitova s kojim se uništava historijska (samo)svijest čovjeka, a time emancipatorsko naslijeđe nacionalnih kultura i građanskog društva na kojima se zasniva ideja novuma, a to znači ideja budućeg (humanog) svijeta. Slobodarsku maštu zamjenjuje "svemirska vizija budućnosti" koju proizvodi hollywoodska filmska mašinerija potpomognuta od strane vojne industrije. Mitološka projekcija "svemirskih svijetova" postaje sredstvo za obezvređivanje naše planete i za obračun s vjerom da je moguće očuvati život na Zemlji. Proizvodi se tehnokratski zasnovana kvazi-religiozna iluzija da prava historija čovečanstva počinje u svemiru i njoj odgovarajući vrijednosni izazovi s kojima se obezvređuje čovjek kao prirodno i humano biće. Putem hollywoodske filmske industrije stvara se utisak da su svemirska sazviježđa nadohvat ruke čovječanstvu i da je "osvajanje drugih planeta" njegova neposredna budućnost. Relativizira se vrijeme i svemirski prostor i na taj način gubi se predstava o realnom vremenu u kojem živimo. Vezivanje neposredne budućnosti čovječanstva za svemirsko prostranstvo predstavlja jednu od najpogubnijih iluzija koju stvara hollywoodska filmska industrija. Istovremeno, historijsko vrijeme pretvara se u apstraktno vrijeme u kojem se, u virtualnom svemirskom prostoru, reproducira kapitalistički svijet na "višoj", tehničkoj razini.
"Prodor u svemir" doprinio je da se čovjek suoči s beskonačnim prostranstvom vasione na način koji svodi Zemlju na svemirsku česticu koja u svakom trenutku može nestati. Zemlja postaje beznačajna u odnosu prema svemirskom prostranstvu koji industrija zabave nudi čovjeku kao virtualni svet. Saznanje činjenica o svemirskom položaju Zemlje i čovječanstva obesmišljava svaku težnju za očuvanjem života na planeti. Znanstvena saznanja izazivaju strah za opstanak, a ne nude rješenja - jer se rješenja ne nalaze u sferi znanosti, već svakodnevnog života. Asteroidi, komete, supernove, crne rupe, anti-materija – sve te pojave postaju projekcija straha od uništenja koji stvara kapitalizam kao destruktivni poredak. Odnosi između ljudi ne zasnivaju se na potrebi čovjeka za čovjekom, što znači na potrebi čovjeka da učini nešto što će doprinijeti boljitku čovječanstva, već su posredovani katastrofičnim scenarijima koji obesmišljavaju svako angažiranje koje može otvoriti nove prostore slobode i povećati vjerojatnost ljudskog opstanka. Na taj način kapitalizam koji sve dramatičnije dovodi u pitanje opstanak čovječanstva, što znači kao jedina realna opasnost za čovječanstvo, "nestaje" u kataklizmičkim projekcijama "budućnosti". Istovremeno, degeneriranjem čovjeka kao prirodnog i ljudskog bića kapitalizam uništava mogućnost opstanka i razvoja čovjeka kao emancipiranog kozmičkog / svemirskog bića koji stvara svoj - humani svemir.
Hollywoodska filmska industrija zaluđuju mlade svemirskim vizijama istovremeno dok kapitalizam sistematski uništava život na Zemlji. Ne samo da se u svemirske programe ulažu ogromna sredstva, koja bi mogla biti iskorištena za uspostavljanje ekološke ravnoteže na Zemlji, već oni dobivaju spektakularnu dimenziju i kao takvi služe da se iz javnosti uklone prizori masovnog umiranja ljudi od gladi, žeđi i bolesti, prizori monstruoznih "humanitarnih intervencija" i suvremenih koncentracijskih logora, kao i prizori sve dramatičnijeg uništavanja životinjskih vrsta, rijeka, oceana, zraka, šuma, njiva i pašnjaka, ledenjaka... Od posebnog značaja je to što "svemirski projekti" služe za stvaranje mita o "neograničenim mogućnostima razvoja znanosti i tehnike" - koji postaje sredstvo za stvaranje mita o "neograničenim mogućnostima razvoja kapitalizma". U konačnom, "prodor u svemir" ne stvara boljitak čovječanstvu i ne povećava izvjesnost ljudskog opstanka, već sputava borbu protiv kapitalizma i doprinosi razvoju novih mehanizama dominacije, manipulacije i destrukcije.
Ne nemoć da se suprotstavi prirodnim kataklizmama, već konformizam i usamljenost izazivaju kod suvremenog čovjeka potrebu za mistikom i drugim oblicima bjekstva iz života koji ga usmjeravaju da smisao života traži u iracionalnim sferama. Ne beskrajno svemirsko prostranstvo, već usamljeničko beznađe izaziva kod čovjeka strah kada baci pogled put neba. Shvaćanje beskonačnosti kao otvorenosti, što znači kao mogućnosti beskonačnog razvoja stvaralačkih moći čovjeka i prostora slobode uvjetovano je stvaranjem humanog društvenog poretka na zemlji. Samo razvoj međuljudskih odnosa, što znači osjećaj da nije sam na zemlji, stvara u čovjeku osjećaj da nije sam u svemiru i daje smisao ljudskom životu. Zagrljeni mladi ljudi u beskrajnom svemirskom plavetnilu ne vide izvor opasnosti, već neograničen prostor budućnosti.
Da su razmjeri kapitalističkog destruktivnog ludila bezgranični, pokazuje i to što kapitalisti nastoje pretvoriti svemirski prostor u vojni poligon s kojeg je moguće uništiti život na Zemlji. Razvoj kapitalizma kao totalitarnog poretka destrukcije doveo je do toga, da najveća opasnost opstanku čovječanstva i naše planete ne prijeti od nebrojenih svemirskih tijela i svemirskih kataklizmi, već od kapitalizma! U esencijalnoj i egzistencijalnoj projekciji budućnosti, razvoj proizvodnih snaga treba biti usmjeren na humaniziranje svijeta i oplemenjivanje prirode, odnosno, na povećavanje izvjesnosti opstanka čovječanstva. U tom kontekstu, "prodor" čovjeka u svemir treba biti usmjeren na razvoj tehničkih sredstava s kojima može biti spriječena eventualna opasnost po zemlju koja dolazi iz svemira, kao što je to udar nekog svemirskog tijela, ili pretjerano zračenje koje može nastupiti kao posljedica eksplozija na Suncu, ili nekih dalekih nebeskih tela i sl. Istovremeno, "prodor" u svemir treba doprinijeti ne samo povećavanju izvjesnosti opstanka čovječanstva, već i njegovom ujedinjavanju radi rješavanja osnovnih egzistencijalnih i esencijalnih pitanja. U tom smislu, najvažnija neposredna posljedica "prodora" u svemir treba biti stvaranje humanog svijeta.
Što se tiče pitanja da li u svemiru postoje bića slična nama, problem je u tome što se stvari sagledavaju u kvantitativnim relacijama i u dimenziji datosti koja ima statični karakter, što znači na tehnički i time apstraktni način. Čitava problematika nalazi se, zapravo, van ravnine kvantitativnog sravnjivanja i teorije vjerojatnosti. Nema ničega u svemiru što je slično, pogotovo ne nečega što se može poistovjetiti s ljudskim svijetom. Ljudski svijet samo je u materijalnom smislu dio beskrajne vasione. U kvalitativnom smislu on je bitno različit od svemira koji ga okružuje i neusporediv je s mogućim životnim oblicima. Suština ljudskog svijeta je njegova historičnost, što znači da on neprestalno doživljava kvalitativni preobražaj - postaje ljudskim svijetom, pri čemu čovek neprestalno postaje čovjekom. Kao historijsko i društveno biće čovjek je neponovljivo kozmičko biće i to čini specifičnost i neponovljivost ljudskog svijeta u kozmičkim razmjerima. Otvorenost budućnosti koja se zasniva na bezgraničnim stvaralačkim i slobodarskim potencijalima čovjeka čini suštinu i jedinstvenost ljudskog svemira. Istovremeno, polazeći od ideje beskonačnosti, može se doći do zaključka da u svemiru postoje nebrojene varijacije životnih oblika, što znači nebrojene mogućnosti postojanja kvalitativno različitih organizama i bića.
U kontekstu kozmoloških razmatranja, zavrijeđuje pažnju shvaćanje kozmičke suštine čovjeka koje je, u intervjuu s Johnom Smithom iz 1899. godine, iznio Nikola Tesla, jedan od najvećih znanstvenika modernog doba. Tesla se zalaže za kozmološki panteizam koji ima energetski karakter. On uspostavlja mistični odnos prema svijetlosti koja je svojevrsni "božji duh" i kao takva izvorište energije koja struji u čovjeku. Čovjek je, zapravo, samo jedan od oblika u kome se pojavljuje energija i kao takav je besmrtan. Svjetlost ga stvara i u svjetlosti doživljava vječno postojanje. Nema prirode kao specifične materije; nema evolucije živog svijeta i čovjeka kao najvišeg oblika u razvoju prirode; nema ljudskog svijeta kao specifičnog svemira i čovjeka kao specifičnog kozmičkog bića... Čovjek je ukinut kao prirodno, društveno i historijsko biće i sveden je na svojevrsnu bateriju čiji energetski potencijal predstavlja izvorište njegovog radnog i stvaralačkog elana. Mentalne vježbe trebaju mu obezbjediti mentalnu snagu, a to znači da spriječe rasipanje energije i da je usmjere na razvoj čula i umnih sposobnosti. Žena je nepoželjna jer oduzima muškarcu mentalnu i tjelesnu energiju. Razvoj tjelesnih čula odvija se tako što se sakati erotsko biće čovjeka i čulo ljudskosti. Odnos čovjeka prema svijetu nema društvenu i slobodarsku, već meditativnu prirodu. Budući da ne shvaća čovjeka kao slobodarsko biće, Tesla nije u stanju da shvati prirodu prometejske vatre, što znači slobodarskog prosvetljenja. Njegova vizija budućnosti ne zasniva se na slobodarskom umu, već na kozmološkom misticizmu koji ima tehnokratsku prirodu.
Što se tiče ideje "boga", ona se ne zasniva na poštovanju prirodnih zakona i vjeri u stvaralačke moći čovjeka kao slobodarskog bića, već na strahu od prirodnih sila i od smrti (nestanka). Da "bog" postoji, inzistiralo bi se na empirijskom i racionalnom, a ne na mistifikatorskom teološkom praznovjerju koje treba blokirati razum, i na molitvenim i liturgijskim ritualima koji trebaju izazvati psihičke efekte koji će proizvesti fatalističku podaničku svijest. Kako netko može da "ne veruje u boga" ukoliko je on "sveprisutan" i "svemoćan"? Isto tako, da "bog" postoji svatko od nas imao bi neposredni odnos s njim, što znači da bi crkva kao "posrednik" između "boga" i čovjeka bila besmislena. Osnova religije je religiozna svijest koja je rezultat historijskog razvoja društva. Prvobitni oblik religiozne svijesti je animizam, slijedi totemizam, pa politeizam. Monoteizam je najviši oblik u razvoju religiozne svijesti. Nije "bog" stvorio svijet, već je čovjek na određenom stupnju historijskog razvoja stvorio ideju "boga" koja mu je oteta i koja je postala privatna svojina crkava. Veliki srpski prosvjetitelj Vasa Pelagić tvrdio je da su bogomolje "dućani" u kojima popovi prodaju ljudima laži o "bogu".
Historijski gledano, "bog" se pojavljuje kao od čovjeka otuđeni stvaralački princip putem kojeg čovjek biva lišen (samo)stvaralačke (samo)svijesti i slobodarskog dostojanstva. Putem ideje "boga" kao "stvaratelja svijeta" stvaralačke moći čovjeka otuđuju se od njega i postaju sredstvo za njegovo potčinjavanje od strane vladajuće klase i za obogotvorenje klasnog poretka koji se zasniva na "svetoj" privatnoj svojini (a crkve se zasnivaju na kolektivnoj svojini – koja hipokrizija!) i eksploataciji seljaka i radnika. U historiji čovjek je bio u podređenom položaju u odnosu prema (imaginarnom ili realnom) svemiru koji je imao metaforički i političko-instrumentalni karakter i služio kao sredstvo za pribavljanje vječnosti vladajućem poretku. Ljudska životvornost je imaginarna: stvaranje imaginarne religiozne svijesti postaje "kompenzacija" za lišavanje čovjeka sposobnosti da stvori ovozemaljski svijet po svom liku. Umjesto da je ideja "boga" kao kreativistički princip sredstvo za razvoj samosvijesti čovjeka kao samosvojnog kozmičkog bića, za razvoj njegovog slobodarskog dostojanstva i za ujedinjenje čovječanstva u borbi za očuvanje života na Zemlji, ona je sredstvo vladajuće klase za brisanje emancipatorskog naslijeđa i za proizvođenje fatalističke svijesti koja čovječanstvo vodi u smrt (ideja o "nebeskom narodu", "raju", "vječnom nebeskom životu" i sl.). Kršćanstvo upućuje čovječanstvu stravičnu poruku: čovjek mora i treba da pati. Ukoliko je čovjek sretan na Zemlji, "rajski vrtovi" su besmisleni. Što se tiče smrti, ona daje smisao životu. "Vječni život" je najgore prokletstvo.
U emancipatorskom smislu, ideja "boga" kao stvoritelja ljudskog svijeta je rezultat historijskog razvoja društva i ona govori o postajanju čovjeka samosvojnim kozmičkim bićem. Razvoj samosvijesti čovjeka kao stvaralačkog bića i stvoritelja (svog) svijeta osnova je teorije o svijetu kao "božanskoj tvorevini". "Bog" je izraz osamostaljenja čovjeka od prirode i stavljanje njegovih "iznad" prirodnih moći. Putem ideje "boga" čovjek postaje autonomna stvaralačka moć i u tom smislu samosvojno kozmičko biće: stvaranje svijeta je svijesno i voljno djelo. "Bog" nije stvoritelj ljudskog svijeta, ali je simbolični izraz specifičnog odnosa čovjeka prema svemiru kao samosvojnog kozmičkog bića. On se pojavljuje kao historijski kvalitet putem kojeg čovjek dolazi do ideje svijeta kao specifičnog kozmosa i do ideje o sebi kao specifičnom kozmičkom biću, i kao kvalitet koji pruža mogućnost da čovjek kao specifično kozmičko biće prevaziđe beskrajni (materijalni) kvantum svemira i shvati svemir kao životvornu cjelinu. Istovremeno, ideja da duh može stvarati materiju može značiti da su stvaralačke moći čovjeka i njegova stvaralačka mašta snage koje mogu stvoriti nepostojeće. Čovjek sa svojim stvaralačkim duhom i stvaralačkim sposobnostima ne može stvoriti materiju ni iz čega (creatio ex nihilo), ali može putem stvaralačke prerade materije omogućiti da se realiziraju njeni životvorni potencijali. Radi se o afirmiranju životvornog principa kao univerzalnog kozmičkog principa i čovjeka kao specifičnog kozmičkog bića koji predstavlja najviši oblik u kome je realizirana životvorna priroda vasione.
Shvaćanje da se istinsko, koje pruža mogućnost čovjeku da prevaziđe postojeći svijet, ne nalazi izvan, već u čovjeku, predstavlja jednu od najvažnijih emancipatorskih ideja kršćanstva. Ne osvjetljenje, već prosvjetljenje predstavlja osnovni princip oduhovljenja čovjeka. Iz toga proističe da isijavanje ljudskosti, na čemu se zasniva Benjaminova aura, predstavlja osnovu za uspostavljanje društva kao bratske zajednice "svjetlećih" ljudi.
Istovremeno, ljudskost koja zrači iz čovjeka predstavlja svjetlost koja osvjetljava put u budućnost. Jedna od najdramatičnijih istina, koja pruža mogućnost čovjeku da uprkos najgoroj tiraniji sačuva vjeru da se može izboriti za pravedni svijet, glasi: i najslabija svjetlost može da razbije najgušću tamu. Plamen svijeće je simbol te istine. Osvjetljavanje bogomolja vještačkom svjetlošću je način na koji se sterilizira njihova prosvjetiteljska moć i one pretvaraju u kulise postojećeg svijeta. Smisao njihovog postojanja je u tome, da zrače svjetlošću koja omogućava čovjeku da vidi ono što je nevidljivo. Iz njih treba isijavati istinska svjetlost koja ne osvjetljava, već prosvjetljava čovjeka. "Grandiozne" bogomolje nisu svjetionici iz kojih isijava svjetlost istine, već su otijelotvorenje ovozemaljske političke i ekonomske moći crkvene oligarhije. One ne prosvjetljuju, već zadivljuju (malo)građane svojom monumentalnošću. Veličina vjere ne mjeri se veličinom bogomolja, već dubinom poimanja istinskog. Vjera se ne nalazi u zidovima crkava, već u srcima ljudi. Lažna vjera zasniva se na spektakularnoj iluziji; prava vjera zasniva se na nevidljivoj istini.
Pitanje o "bogu" je, zapravo, pitanje o suštini čovjeka i svemira. Kao takvo, ono je "posrednik" između čovječanstva i svemira. Postajanjem čovjeka emancipiranim kozmičkim bićem ideja "boga" dobija novu dimenziju. U vrijeme kozmičke ekspanzije čovječanstva ona više nema što tražiti u sferi "nebeskog" prostora. Ideja "boga" može preživjeti samo u dubini ljudskog bića i to prije svega kao estetska ideja koja pruža mogućnost čovjeku da na humani način shvati svemir i odnosi se prema njemu kao životvornoj celini. Istovremeno, ona ima razlog postojanja kao jedna od objedinjavajućih ideja čovječanstva u okviru anti-kapitalističkog pokreta - kao simbolična sinteza humanističkog naslijeđa i humanističkih potencijala čovječanstva u odnosu prema tehničkom svijetu i svođenju čovjeka na puku materiju, što znači u odnosu prema mehanicističkom materijalizmu koji ima anti-duhovni i anti-životni karakter.
Ljubodrag Simonović
E-mail:comrade@orion.rs
preneseno sa
http://www.advance.hr
Pitanje, o "bogu", je, zapravo, pitanje o suštini čovjeka
Comments powered by CComment