Tajna društva
ULTIMATUM ZAPADNIM ILUMINATIMA S ISTOKA
09 Ruj 2009
(Reading time: 12 - 23 minutes)
- Detalji
- Hitovi: 7311
PROJEKAT CAMELOT / Razgovarali; Kerry Cassidy i Bill RaynZapadni iluminatski moćnici poput Rockefellera i Rothschilda kontroliraju privrede nekih istočnjačkih zemalja do te mjere da su ih orijentalna tajna društva upozorila da moraju odustati od svojih planova, milom ili silom.
Sin kanadskog diplomata, Benjamin Fulford, u mladosti se pobunio protiv načina odrastanja u suvremenoj civilizaciji te se u dobi od sedamnaest godina zaputio brodićem u središte Amazone gdje je neko vrijeme živio u plemenu bivših ljudoždera. Tražeći odgovore koji će mu pomoći da bolje razumije zapadnjačko društvo, neko je vrijeme proveo u jednoj samodostatnoj zajednici u Argentini, a potom je otišao na studij u Japan gdje je proveo najveći dio života. Principijelan, hrabar i još uvijek, nakon svih tih godina, okorjeli idealist, dao je ostavku na mjesto Azijsko-pacifičke podružnice časopisa “Forbes” nakon teksta o jednom skandalu kojeg je urednik odbio objaviti. Odlučivši se više posvetiti samostalnom istraživanju svjetskih zbivanja otkrio je zamršenu mrežu financija čije konce u svijetu vuku Rockefelleri I Rothschildi, a ukazao je i na rasno motivirana biološka oružja poput SARS-a. Upravo su ti planovi za globalno smanjenje stanovništva uzrujali neke važne i moćne organizacije u Japanu, Tajvanu i Kini. Nakon što mu je pristupio pravi, suvremeni ninja, stvari su dosegnule vrhunac 2007. kada je Benjamin postao prvi zapadnjak u posljednjih 500 godina koji je primljen u redove nekog istočnjačkog tajnog društva, u ovom slučaju ogromne skupine koja broji šest milijuna članova. Djelujući kao njihov glasnogovornik, prihvatio se odgovornosti i prenio poruku iluminatima da moraju shvatiti kako je njihovo vrijeme isteklo, i da na miran način odustanu od svojih opakih planova te omoguće ljudima na cijelome svijetu život u blagostanju kao što bi i trebalo biti, ili da se suoče s posljedicama i sa 100.000 profesionalnih ubojica koji nimalo ne ljube samoproglašenu vladajuću elitu ovog Planeta.
Njihovu je poruku prvi objavio dr. Henry Makow (http://savethemales.ca/002056.html) u lipnju 2007., a potom i radio-voditelj Jeff Rense (http://www. rense.com/Datapages/fulfdat.htm) u srpnju 2007. godine. Mi iz Projecta Camelot otputovali smo u Japan da popričamo s Benjaminom Fulfordom. Naš opsežan intervju predstavlja dalekosežnu i doslovno nevjerojatnu priču s lica mjesta - a također će omogućiti iluminatima, koji, sasvim smo sigurni, vrlo pomno prate snimke naših intervjua, da se podsjete kako je taj ultimatum ozbiljan, stvaran i još uvijek važeć.
Oboružan, unatoč svemu, zarazno optimističkim pogledom na budućnost, Benjamin se ozbiljno priprema da postane budući japanaki ministar financija. Njegovi planovi za trošenje pet milijardi dolara iz vanjskotrgovinskih rezervi Japana u svrhu dokidanja svjetskog siromaštva uvjerljivi su i nadahnjujući kao praktični koraci (a ne samo puste priče) da se popravi šteta koju je tijekom mnogih generacija činila bezobzirna vladajuća elita. Kao čovjek s dubokim razumijevanjem i Zapada i Istoka, Benjamin je povjesničar svjetske privrede čija razmišljanja nadilaze ustaljene kalupe te pobornik mira – koji ne oklijeva govoriti jezikom ratnika.
Kerry Cassidy i Bill Ryan, Project Camelot
Kerry Cassidy (KC): Vi ste [radili za Forbes] šest godina, ako
se ne varam.
Benjamin Fulford ( B F ) : Da, otprilike šest godina.
KC: Živite i radite kao pisac i novinar već 20 godina, zar ne?
BF: Nešto duže. Ovamo sam prvi puta došao 1980. Tu sam pohađao fakultet.
KC: Jeste li tada znali da ćete se baviti ekonomijom?
BF: Jednostavno sam se želio obrazovati. Nisam razmišljao o glavnom predmetu studija i poslu. Zapravo, prijavio sam se za sve predmete koji su se nudili. Uzeo sam ekonomiju, sociologiju, antropologiju, matematiku, biologiju, sve moguće predmete. Najprije sam u Americi diplomirao na Odsjeku za azijske studije, smjer kineske kulture i civilizacije, na Sveučilištu British Columbia. U Japanu sam tri i pol godine pohađao Sveučilište Sophia. Upisao sam toliko predmeta koliko se uči tijekom osam godina studija - daleko više negoli sam trebao.
KC: Kako ste naučili japanski?
BF: Pa, na dva načina. Prije dolaska ovamo, završio sam dvomjesečni intenzivni tečaj na Sveučilištu British Columbia, a zatim sam krenuo u Japan. Nakon tri dana nastave u jednoj japanskoj školi sam sebi sam rekao:„Ovo ti baš i nema nekog smisla."Zaposlio sam se u baru nekog gangstera kao barmen. Radio sam od 21 do 5 sati ujutro. Bila je to rupa u kojoj su se organizirale borbe natjecatelja, gdje ljudi ponekad dolaze goli: u biti, to je najniža razina Japana na koju možete naići. Ali dobra stvar kod barmenskog posla (u vezi učenja jezika) je ta što pijanci jednu stvar ponove stotine puta tako da vam jednostavno mora ući u uho!
KC: Znate li imalo pisati japanski? Znate li ga čitati?
BF: Napisao sam, ako se ne varam, preko desetak knjiga na japanskom, od kojih su mnoge bile među najprodavanijima.
KC: A tako... Jesu li vaše knjige dostupne na engleskom?
BF: Ne, nisu. Prije par godina, nakon odlaska iz Forbesa, namjerno sam se prebacio na japanski jer sam shvatio da sam uletio u nešto opasno, a nisam dokraja razumio u što. Sjećam se da me je upozorila, između ostalih, Makiko Tanaka, bivša ministrica vanjskih poslova i kći premijera Kakueija Tanake, koji je morao odstupiti zbog skandala oko Lockheeda. Rekla mi je:
„Hej, počnete li kopati po ovim stvarima, završit ćete dva metra ispod zemlje." Tako sam saznao da se radi o nečemu vrlo opasnom, ali još uvijek nisam znao točno o čemu. Stoga sam se na neki način pritajio i počeo pisati na japanskom.
Bill Ryan ( B R ) : Što ste to bili počeli otkrivati da je izazvalo prijetnje?
BF: Kada sam radio za Forbes već sam bio napisao nekoliko priča o Yakuzama (gangsterima), a kao rezultat toga dobio sam mnoge prijetnje smrću. Direktor Moskovskog ureda Forbesa, Paul Klebnikov, ustrijeljen je s 10 metaka pred svojom kućom. Odvezen je u bolnicu i unešen u lift. Lift se zaglavio i ostao zaglavljen osam minuta. Čovjek je tako, u liftu, iskrvario.
KC: Au! Koje je to godine bilo?
BF: Bilo je to prije nekih pet ili šest godina, čini mi se. Negdje u to doba pristupili su mi ljudi iz novina Osaka i s televizije CBS te mi rekli da se šef gangsterske mreže Goto nalazi u UCLA-inoj sveučilišnoj bolnici u Berkeleyu, gdje čeka na transplantaciju jetre. To otvara mnogo zanimljivih pitanja. Zbog čega jedan znani gangster i kriminalac želi dobiti vizu za SAD? I zašto se jednog 70-godišnjaka stavlja na vrh dugačke liste onih koji čekaju na presađivanje jetre? Stoga sam pomislio:
„Pa, možda radi za CIA-u, ili nešto slično." 0 tome sam namjeravao pisati u Forbesu.
Prije toga sam nazvao svoj vrlo povjerljiv izvor (visoko rangiranoga gangstera) i pitao ga zna li išta o tome. Odgovorio mi je:
„Hej, napišeš li to, napravit će od tebe riblju paštetu."
„Molim?
Ne obazirem se ja na prijetnje" rekoh (a prijetiti ionako nije pristojno). Rekoh mu:
„Ja sam poznati novinar. Ako me ubijete, navući ćete si nevolje na vrat."
„Nećemo te ubiti, samo ćemo te maknuti. Svojoj curi reći ćeš laku noć, i to je to. Nitko te nikad više neće vidjeti."
Zatim je naveo imena par novinara koji su bez traga nestali.
BF: Učinila su mi se poznatima. Sjetio sam se jednog novina ra, na primjer, koji je pisao o tome kako vjerska sekta “Aum Shinrikyo” dobavlja amfetamine iz Sjeverne Koreje i prodaje ih “Goto bandi”. Poslije nekoliko takvih članaka jednostavno je nestao.
KC: Jeli ikada pronađen?
BF: Ne, nažalost, nije. Mnoštvo je novinara nestalo – samo tako. Mnogi japanski kolege su mi rekli: „Jedini razlog što si još uvijek živ je taj što si bijelac. Da slične stvari mi napišemo, bili bismo već mrtvi. Tako sam shvatio da su u igri neki opasni tipovi. Usput, ovaj gangster, kada sam mu spomenuo to presađivanje jetre, nekako je procijedio:
„Slušaj, objaviš li tu priču neću s tobom više moći razgovarati."
Pomislio sam:
„O.K. Ovaj tip je vrlo visoko pozicionirani izvor i dao mi je mnogo povjerljivih informacija. Nema smisla da izgubim tu vezu zbog jednog članka." Stoga sam odlučio ne napisati priču, ali atmosfera je i dalje bila prijeteća.
Japanski gangsteri, čečenski tjelohranitelji
BF: Potom sam po novinarskom zadatku otputovao u Sahalin, na dalekom istoku Rusije, ondje gdje caruju nafta i plin. Dočekao me je lokalni predstavnik bande te mi je tijekom mog boravka bio domaćin. Odveo me u ogromnu kockarnicu ispred koje je stajalo oko 400 Čečena. Prizor k'o iz filma. Znate, svi su imali pištolje, a unajmila ih je japanska banda kao tjelohranitelje i čuvare kockarnica.
KC: Čečene?
BF: Da, Čečene. Koji rade za japanske gangstere. Događa se mnogo stvari koje na površini ne možete uočiti. U Aziji postupno uviđate da između gangstera i vladajućih struktura nema čvrste linije razgraničenja. Sve je povezano. Te gangstere gotovo da možete smatrati...
KC: Mislim da bi se s time mnogi složili [Kerry se smije], u SAD-u
i Rusiji, i...
BF: Naravno. U SAD-u... ono što rade neke strukture unutar CIA-e zapravo je organizirani kriminal. Dobro, velikim su to dijelom pošteni ljudi koji nastoje obraniti svoju zemlju, ali unutar te organizacije postoje neke skupine, kao što svi znamo... koje krijumčare drogu i bave se raznim kriminalnim aktivnostima. I tako, sjedim ja u tom „klubu", a do mene sjedi moj pratilac. Nimalo nije nalik onom mojem poznaniku iz Tokija, koji je izgledao kao ugledni biznismen. Ovaj tip pored mene je nizak
i rabijatan, opasan - i nimalo prijazan. I vrlo je, vrlo napet. Rekoh mu:
„Slušaj, želim ići kući."
Na to će on:
„Ne, ne, to ne bi bilo dobro. Moglo bi ti se nešto dogoditi, mogli bi te smaknuti, ne?"
U tom sam trenutku shvatio da je sve isplanirano. Isplanirano da budem ubijen! Počeo sam grozničavo razmišljati.
Pokazao sam prstom na dvojicu radnika iz rafinerije i rekao:
„Brini se ti o sebi. Vidiš ove frajere? Oni su iz CIA-e i čuvaju mi leđa. Osim toga, na jednom dokumentu koji će biti objavljenako mi se nešto dogodi, stoje mnoga imena, što će biti dovoljno da svi lijepo završite u zatvoru."
Bio je to, naravno, čisti blef. Nisam imao nikakav tajni dokument, a ona dvojica su bili obični radnici iz rafinerije, ali, što sam drugo mogao?
I frajer skoči kao munja i izvadi mobitel. A ja izvadih svoj i nazovem šefa bande i kažem mu:
„Ovamo nisam došao da pišem o vašim poslovima s ruskim gangsterima i slično. Tu sam da bih napisao članak o naftnoj industriji. S moje strane nećete imati nikakvih problema."
Ubrzo se vraća i moj domaćin. Nije više napet. A ja mu samo rekoh:
„O.K. Laku noć." I, čiča miča....
[Kerry se smije.]
BR: Kao u nekom filmu.
BF: Da. Ali, Čečeni su zaista ustrijelili moga kolegu. Bilo je to nakon ovih peripetija koje sam upravo opisao... Nakon tog događaja ipak sam napisao tajni dokument i još ga uvijek imam - na hard diskovima i DVD-ima sa zvučnim i video snimkama. Kao primjer mogu navesti jednog poznatog japanskog premijera koji je ubio tri žene, a ja imam dokaze o tome koje sam pohranio na sigurno. Imam podatke o mnogim sličnim stvarima. Ali nije na meni da raskrinkavam bilo koga. Razumijete? Nije to moj stil. Na taj sam se način samo htio osigurati.Takvo mi osiguranje sada više netreba jer iza mene stoji tajno društvo... Jednostavno bih htio spasiti ovaj planet. Dakle, možda ti podaci nikada neće ugledati svjetlo dana - sve dok me, u biti, ne ubiju. Ako to učine, bit će gadnih posljedica. Ali, opet, trudim se situaciju učiniti pozitivnom za sve zainteresirane strane. Razumijete me? Sada ću se vratiti na vrijeme kada sam tek bio stigao u Japan.
Izvještavanje o financijskim temama kao dio masovne psihologije
KC: Dakle, dolazite u Tokio, i upisujete se na fakultet. Jeste li se
već tada ponudili da radite za Forbes
BF: Ne, moj prvi posao bio je... eto, želio sam napisati „teoriju svega". Ali, znate, time ne možete platiti račune; prvi posao dobio sam u tvrtki s nazivom “Knight Ridder”, podružnici novinarskog lanca Knight Ridder, u njihovoj brzojavnoj agenciji. Dobivao sam zadatke tipa razgovora s ministrima financija i guvernerima nacionalne Japanske banke (Bank of Japan). Pisao
sam sve vijesti vezane uz tržište. Moji su članci, iz tjedna u tjedan, imali priličan utjecaj na stanje dolara ili jena, ili drugih dobara. Svemu se tome nisam mogao načuditi. Kao izvjestitelj o financijskom tržištu uvidio sam da su financije u stvari masovna psihologija... Takve zanimljive lekcije ne možete naučiti u nekom društvenom klubu.
KC: Jeste li upravo u to vrijeme spoznali moć pisane riječi?
BF: Pa, stvar je upravo u informacijama: o tome kako se neka tema nađe u svim pisanim medijima i kako se zapažaju i najmanje nijanse u cijeloj priči. Na primjer, guverner Japanske banke kaže:
„Mogli bismo, možda, malo smanjiti kamatne stope."
To je kao neki okidač za nova kretanja na burzi. Razumijete? Pa čak i u sferi robnog tržišta. Glasine o tome da će Kina kupiti naftu, ili slične priče, pokrenut će lavinu, ili događaje s domino-efektom.
KC: Na kanadskom smo radiju slušali vaš intervju gdje doista iskazujete nevjerojatno poznavanje svjetske privrede i njezinih žila kucavica. Gdje ste sve to naučili?
BF: A, gledajte, na fakultetu sam pažljivo slušao sva predavanja o ekonomiji i sličnim stvarima. Ali, zapravo, ekonomiju pratim i o njoj pišem više od 20 godina. Stacioniran sam u Tokiju gdje dolaze predsjednici i premijeri, ministri financija itd. Imamo skupinu G7 i slično... Uz to, intervjuirao sam gangstere, premijere, ministre financija, predsjednike velikih kompanija,
predsjednike malih kompanija - znate, već više od 20 godina, gotovo punih 30, intervjuiram razne ljude. U tom procesu upijete ogromne količine informacija i tražite lako razumljive djeliće koji prenose srž stvari, a zatim to dajete javnosti. Takav je moj posao. Ja sam filter za informacije.
BR: No, ima i onih drugih novinara iz oblasti financija koji se drže partijske
linije. Za razliku od njih, vi se izričito držite drugih načela. Na tom ste polju
nepatvoreni nekonformist.
BF: Vidite, na djelu je vrlo sofisticirana propaganda. Njima je ispran mozak.
Oni uistinu, uistinu ne razumiju o čemu se, u suštini, ovdje radi. U tome je stvar. Ljude pokušavaju zavarati ezoteričnom matematikom i sve to začiniti mnoštvom nerazumljivih riječi... Gotovo da namjerno žele izazvati zbunjenost, mada je, u biti, sve vrlo jednostavno. Ekonomija se bavi načinom zarađivanja ljudi za život. Novčani tok je proces odlučivanja o tome što će ljudi, nakon nekog poteza, učiniti. Ljudi s financijskom moći trude se zamagliti stvari, naročito kod ovih financijskih tema. U ovom trenutku, upravo je to ključ svjetskih problema.
Moć iz sjene
KC: Kao novinara, nisu li vas u Forbesu opominjali:
„Ne, nemoj o tomu pisati" ili „Nemoj to napisati"?
BF: Da. Prvu stvar koja mi je u Japanu upala u oči - da sve nije onako kako izgleda - shvatio sam promatrajući neke ljude koji su u redu čekali ispred male kabine. Upitao sam ih:
„Što ovdje čekate?"
„Mijenjamo svoje nagrade za novac" – iz pačinka, jedne vrste automata za igre na sreću. Saznao sam da imaju ogromnu industriju kockanja i igara na sreću, s divovskim neonskim reklamama na svakom koraku, koja je stvari nezakonita. A ipak funkcionira, sasvim nesmetano – uz vlastita pravila. Na primjer, ma koliko se trudili, teško da ćete na ijednom od tih mjesta izgubiti više od 1000 dolara dnevno. Dakle, imate čitav sustav izvan zakonskih okvira; u istom su vrzinom kolu policajci, gangsteri i biznismeni.Tada sam shvatio da su neke stvari u ovoj zemlji drukčije nego drugdje.
„Zakoniti demokratski sustav" bio je, uvidio sam, tek „paravan" za sasvim drukčiju, stvarnu strukturu moći. Mozaik se slagao poput malih sočnih zalogaja informacija. Prvi od njih bio je pačinko.
Jednog mog prijatelja pretukao je neki gangster ispred policijske kućice. Otišli smo do te kućice... a policajac je rekao:
„Nije baš pametno tući se s gangsterima."
Odgovorio sam mu samo:
„Ma nemojte mi reći."
Ali opet, mislio sam da se to odnosi jedino na igre na sreću i na prostituciju, što je ionako sivo područje. Radite li kao novinar za brzojavnu agenciju vrlo je bitno da budete brzi. Preteknete li svog konkurenta za 30 sekundi, senzacionalna vijest pripisuje se upravo vama. Dakle, morate otkriti odakle dolazi moć. Kada sam, na primjer, razgovarao s birokratima iz Ministarstva poljoprivrede, oni mi rekoše:
„Ako želite saznati što se doista događa, popričajte s gosp. Katom Koichijem."
On je bio politički mešetar iz Liberalno-demokratske stranke i moć je tada bila u njegovim rukama. Kasnije smo se i upoznali. Jednom sam pozvan da uskočim umjesto njega na jednom od zakazanih govora, što sam i učinio, a zatim se pojavio i on sam, te održao govor, i to vrlo impresivan. Dobio je veliku, debelu kuvertu s novcem. Nakon toga, bio sam uvjeren da je Ministarstvo financija pravi izvor moći u Japanu - barem tako misli većina ljudi. Ovdašnja birokracija je najmoćnija na svijetu. No, kada sam krenuo razgovarati s ljudima iz Ministarstva financija, oni su mi rekli sljedeće:
„Ako zaista želite saznati tko vuče konce, otiđite do tvrtke Nomura Securities".
Bilo je to u '80-ima. Stanje je sada drugačije. No, tada, osamdesetih, tijekom inflacije cijena imovine, Nomura Securities imala je popis od oko 5000 VIP osoba. Tvrtku su vodila dva šefa - veliki Tabuchi i mali Tabuchi (nisu bili u rodu) - za koje se kasnije ispostavilo da su povezani s velikom zločinačkom organizacijom. Dali bi mig nekim novinarima, političarima, uglavnom onima koji vedre i oblače zemljom, pozajmili bi im par milijuna dolara i rekli:
„Kupite ove dionice."
Zatim bi svakom prodavatelju u zemlji i svim njihovim novinarskim vezama kazali:
„Ove dionice sada valja kupiti."
Svaka kućanica i svaki mali poduzetnik i liječnik tada bi kupili dionice, cijena bi dionicama porasla, a VIP-ovci bi ih prodavali. Na taj su način nadzirali politiku.
KC: Kažete da su stvari sada drukčije. Na koji način?
BF: Pa, sada su na sceni drugi igrači, drukčije metode raspodjele
novca. Zapravo je to srž problema s kojim smo suočeni. No, trebamo ići korak po korak da bismo lakše sagledali cijelu sliku. Bio sam postao vrlo ciničan u vezi Japana, no ono što mi je otvorilo oči bio je skandal oko stambenih zajmova jusena. To su neke kompanije koje daju zajmove samo za nekretnine. Nakon naglog pada cijena imovine u Japanu, tada su po prvi
puta koristili novac poreznih obveznika. Usput, godine 1992. japanska je vlada već znala da imaju 200 bilijuna jena nenaplativih dugova, ali novine su govorile o samo dva ili tri bilijuna. Tek su deset godina kasnije konačno priznali pravu brojku. Upravo se to danas zbiva u SAD-u - samo što Amerikanci neće imati deset godina na raspolaganju jer taj novac nisu posudili od drugih Amerikanaca. Posuđivali su ga od ostalih država u svijetu. U bliskoj budućnosti čekaju nas velike promjene.
Makinacije oko dugova i naručena ubojstva
BR: Sjećam se da ste u razgovoru s radio-voditeljem Rensom kazali kako, po vašim procjenama, američki dug iznosi 120 bilijuna dolara. Razmišljao sam o toj cifri i pomislio:
„Baš me zanima odakle mu ta brojka..." Ako biste mogli nešto reći o tome.
BF: Nema problema. Prvih 66 bilijuna spomenuto je u eseju profesora
Kilborna objavljenom od strane sentluiške (grada St. Louisa, nap. prev.)
ispostave Odbora federalnih rezervi. Taj novac duguju američkim građanima - kojeg su obećali platiti, poput zdravstvenog i socijalnog osiguranja i
slično. Tako piše u Kilbornovom eseju, crno na bijelom. Sljedećih 53 bilijuna je količina dolara koja je u opticajuizvan SAD-a. Ako to zbrojimo, dobivamo 120 bilijuna. I ne samo to već i BDP od 13 bilijuna. Ovdje se počinje odmotavati klupko prevare.
KC: Dakle, imamo stambene zajmove...
BF: U redu. Objasnit ću. Radio sam za Nihon Keizai Shimbun
[Nikkei]; nešto poput japanskog Wall Street Journala. Na japanskom su jeziku, ali to su, bez premca, njihove najutjecajnije novine s područja poslovanja i financija. Govorile su o slijevanju desetina milijardi dolara poreznih obveznika u svrhu spašavanja tih kompanija. Uslijedile su neke čudne rasprave o „odgovornosti zajmoprimaca". Stoga sam ih priupitao: „No, dobro, tko su ti zajmoprimci?" Pokazalo se (a moji su izvori bili osobe iz Japanske banke i raznih drugih agencija poput onih za rangiranje
kredita) da je više od polovice iznosa zajmova dano gangsterima, Yakuzinim organizacijama. Nemalo sam se iznenadio, blago rečeno.
Imamo, dakle, državnu upravu koja pomoću desetina milijardi dolara poreznih obveznika pokušava spasiti kompanije koje su novac posudile gangsterima, a sve te kompanije vodili su bivši dužnosnici Ministarstva financija. Na vidjelo je izašla sprega između službenika Ministarstva financija, političara i gangstera. Novac poreznih obveznika oni daju gangsterima. Napisao sam članak o tome u engleskoj verziji Nikkeija i time izazvao burne reakcije. Preko 400 stranih novinara i časopisa objavilo je slične članke: polovica stambenih kredita daje se gangsterima, nije li to zanimljivo?
Potom je “Newsweek” objavio članak gotovo istovjetan mojemu. Tada je Nikkei, list čiji sam novinar bio, objavio:
„Prema Newsweeku, polovina zajmova jusen kompanija daje se Yakuzi." Smjesta sam otišao uredniku i rekao mu:
„Hej, ja sam prvi napisao taj članak. Zašto kažete 'Prema Newsweeku'l" Kasnije su me nazvali i dali mi Nagradu urednika i 50 dolara [smijeh] te su mi kazali: „Gosp. Fulford, znate, ne biste smjeli pisati o tim stvarima. To nije pametno, a moglo bi biti i opasno." Nakon toga bio sam pod stalnom paskom. Nisu mi dali da pišem ništa osim onoga što su objavili državni organi. Počeo sam uviđati da japanski tiskani mediji nipošto nisu slobodni.
Saznao sam da je bivši urednik u Nikkeiju, gosp. Otsuka, koji je dobio pregršt nagrada pišući o skandalu Itoman... iznenada premješten u neku zabitu podružnicu te je skinut s mjesta izvjestitelja. Njemu je to bilo vrlo sumnjivo. Počeo je pratiti kretanje predsjednika. Ispostavilo se da su posudili stotine milijuna dolara gangsterima - novac koji se više neće
vratiti. Skandal Itoman izazvao je veliku pompu jer se otkrilo da je jedna od najvećih banki u Japanu, “Sumitomo Bank”, pala u ruke zločinačke organizacije. Polako sam počeo uviđati da su i novine i političari i birokrati i gangsteri isprepleteni u jednoj vrsti izvitoperene strukture moći, što se posve razlikovalo od onoga što su ljudi vidjeli na televiziji i čitali u novinama.
Kada su krenuli stopirati objavljivanje mojih članaka, sve mi se to zgadilo.
Zato sam dao otkaz u Nikkeiju. Neko sam vrijeme radio kao slobodnjak za South China Morning Post i za još mnoge medijske kuće prije negoli sam dobio posao u Forbesu. Isprva, urednici Forbesa rado su mi davali da pišem o gangsterima.
Napisao sam članak o Ministarstvu javnih radova na što sam dobio službeno protestno pismo Japanske ambasade iz Washingtona. Pomislio sam:
,,0pa, dirnuo sam u nečiju bolnu točku."
Pa onda ovaj drugi članak... Kada su se konačno počela rješavati nenaplativa potraživanja s bankama, primijetio sam da su ljudi iz raznih sfera iznenada počeli umirati. Bilo da su počinili samoubojstvo, bilo da su naprosto nestali. Ali nije se ovdje radilo o tipičnim, tzv. hara kiri samoubojstvima, kada npr. učinite nešto loše pa se ubijete u znak isprike. Nestajali su ljudi koji su trebali svjedočiti, ljudi koji su trebali voditi istrage. Na primjer, kod izbijanja jednog financijskog skandala, predsjednik banke “Dai-lchi Kangyo”, koja je sada pripojena Mizuhu, trebao je svjedočiti na sudu. Dan prije zakazanog svjedočenja, u 11 sati navečer njegova je žena izašla iz kuće, a potom se pojavilo 10-ak muškaraca odjevenih u crno, s ugašenim svjetlima, a zatim su otišli. Negdje oko 1.00 h supruga se vratila kući i našla ga mrtvog. I onda vam kažu da je to samoubojstvo. Priča je izašla u engleskoj verziji novina Yomiuri. U japanskoj verziji ni slovca. U to sam se doba već bio povezao s nekim gangsterskim krugovima jer sam uvidio da ako želite razumjeti što se doista događa na polju financija, morate popričati s gangsterima. U suprotnom, nećete znati što se događa općenito a ne samo u vezi financija.
KC: Dobro...
BF: Zatim... imamo i slučaj banke pod nazivom “Nippon Credit Bank” koja je promijenila ime u “Aozora Bank”. Mislim da je sada u vlasništvu jednog od američkih hedge fondova. Možda fonda Carlyle? Ne znam točno, morao bih provjeriti. No, da nastavim, jedan od direktora Japanske banke, gosp. Honma, postao je predsjednik banke. Dva tjedna kasnije pronašli su ga obješenog. I to su proglasili samoubojstvom. Poznavao sam tog čovjeka još iz doba kada sam redovit pisao o Japanskoj banci. Nema šanse da je počinio samoubojstvo... Očito je ubijen zbog gomile zajmova sjevernokorejskim kreditnim zadrugama. Namjeravao je utjerati svoje nenaplaćene dugove. Da je to učinio, bio bi razotkrio čvrste veze vladajuće partije u Sjevernoj Koreji s podzemljem. Sjevernokorejci šalju novac od pačinka u Japan, prodaju amfetamine i bave se raznoraznim sumnjivim poslovima. Kako bi im policija progledala kroz prste, vladajućoj su partiji godinama plaćali mito u ogromnim iznosima.
KC: Jeste li pisali o tome?
BF: Da, pisao sam o tome u Forbesu. Urednici su se toliko ustrtarili da su čitavu priču osakatili, ali, barem nisu dirali glavne crte... Tako sam krenuo kopati dublje. No, odjedanput, Forbes je na mene počeo vršiti pritisak. Bio sam napisao članak o General Electricsu i nekim vrlo neobičnim transakcijama (govorimo o milijardama dolara) i, gle čuda, stopirali su ga bez ikakva objašnjenja. Potom je Citigroup istjeran iz Japana zbog pranja novca u korist gangstera. Ni tu priču nisu objavili... Bio sam spreman dati otkaz. Nekako u to vrijeme izdana je moja knjiga na japanskom i postala bestseler. Tako da više nisam ovisio o novinarskoj plaći.
KC: Knjiga o čemu?
BF: 0 nekim stvarima koje su davno prije izašle na vidjelo te o drugim stvarima koje sam vam upravo spomenuo - o ubojstvima i koječemu drugome što se događa, o korupciji u Japanu. Mnogo je ljudi u ovoj zemlji znalo da se zbivaju takve stvari. I tako sam, eto, napisao nekoliko bestselera poput ovoga. Imao sam, dakle, financijsku sigurnost.
No, kockice su mi se posložile tek kada sam gostovao u jednoj debatnoj TV emisiji s nekoliko najviših japanskih političara. I rekao u sebi:
„Ovu zemlju vode ovakvi tipovi? Da nepovjeruješ!" Sada, naravno, znam da su oni samo glumci koji izgovaraju naučeni tekst, no tada sam bio pomislio: "Bože, pa ja bih politiku bolje vodio!" Bio sam zapanjen takvom spoznajom, i zapitao se:
„Čovječe, pa Japanci imaju pet bilijuna dolara u inozemnoj imovini. To je dovoljno novca da iskorijene siromaštvo i zaustave uništavanje okoliša. Zašto ga onda neupotrijebe?" Rekoh sam sebi:
„Postat ću japanski državljanin, pokušat ću se kandidirati za neki politički položaj i nastojati ih uvjeriti da iskoriste taj novac da spase svijet." Mislim da takva misija ima rezona...
Stoga sam napisao dva poglavlja u kojima sam naveo konkretne
političare, konkretne zločine, konkretne gangstere. U knjizi bi bile razotkrivene takve kriminalne radnje, da bih, nakon što bude izdana, trebao ili napustiti Japan ili biti ubijen. Istoga dana kada sam poslao ta dva poglavlja svome književnom agentu, na engleskom, nazvala me unuka cara Meijija, Kaoru Nakamaru, i rekla:
„Znate, gosp. Fulford, Yakuze doista ne biste smjeli ljutiti. Jeste li sigurni da upravo to želite? Ne biste li se radije bavili nečim drugim?"
Kazala mi je da ju je kontaktirala neka „božica"s astralne ravni i poručila joj da je zabrinuta za me! Na kraju se ispostavilo da je„božica"zapravo japanska služba državne sigurnosti! [Smijeh sva tri sugovornika.]
izvor: joschua.biz
Comments powered by CComment